Svijet se oduvijek mijenja, a odnedavno se mijenja sve većom brzinom. Što mislite kako će vaše neposredno okruženje izgledati za 5 godina? Vaš posao za 10 godina? U svijetu u kojem za par dolara možete naručiti bilo kakvu sitnu elektroniku iz Kine, što mislite s koliko elektronike ćete biti okruženi? Ova dva članka donose neke ideje.
Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.
Ilana Gershon: The quitting economy
Starije generacije su odrasle s jednom pojavom koja je u ljudskoj povijesti bila unikatna, i trajala je stotinjak godina, možda manje: to da čovjek ima jedan "posao" i, po mogućnosti, radi u jednoj firmi. Ne znam niti jednu kulturu ili zemlju gdje je ta ideja bila aktualna više od 50-tak godina u komadu. Danas je još uvijek donekle živa u Kini i Japanu, na vrlo različite načine (japanski Sallary men su legendarni baš po tome) ali vjerojatno neće dugo: u Kini zato što ubrzano ide putem zapada (do toga da su se tvornice počele seliti van iz Kine), a u Japanu zato što, pa, odumire u dekadenciji.
Bilo kako bilo, ljudi su prije tvornica radili razne i različite stvari jednostavno zato što su morali. Nisu imali luksuza cijelog života baviti se jednom stvari - a to je ono što je tvornički način života omogućio. Uz pojavu masovne proizvodnje postalo je moguće i čak poželjno specijalizirati se i raditi u jednoj industriji cijelo vrijeme. S druge strane, napredak tehnologije je doveo do toga da je za puno zanimanja potrebno dugotrajno obrazovanje, bilo akademsko, bilo na poslu, bilo neformalno. Ne znam što će biti s takvim situacijama, no moguće je da će doći do optimizacije i automatizacije poslova gdje će praktički potrebno znanje biti relativno plitko.
Evo primjera iz prakse: prije par dana komuniciram preko e-maila s osobom iz Kine gdje sam naručio izradu nekih testnih elektroničkih pločica, koja mi je javila da su neke rupe preblizu da bi ih izradili. Te rupe su bile dio USB konektora kojeg bi svatko prepoznao, među ostalim jer i piše "USB" kraj skice konektora, no osoba je specijalizirana za rupe i to ne kuži. Zamišljam da je njeno radno mjesto da cijeli dan gleda narudžbe koje dolaze i provjerava da li su rupe na pločicama preblizu, a to radi tako da učita nacrt u softver i klikne nekoliko opcija jedne iza druge. I to je sve, nije nužno da zna što je USB, nego kako provjeriti rupe.
{width="80%"}
Ovaj članak opisuje kako izgleda društvo u kojem su radnici uvijek spremni promijeniti firmu za koju rade - bilo da im poslodavac da otkaz ili svojevoljno. Posljedica je jačanje individualističkog svjetonazora u kojem potencijalni radnici agresivno gledaju na vlastiti interes i, svjesni da su poslodavcima u mnogočemu zamjenjivi, ne pristaju na ustupke da bi negdje određeno radili, ili da bi radili određene poslove u kojima ne vide budućnost. S obzirom da su malo ili nimalo emocionalno vezani za posao, većina posao obavlja do minimalne razine standarda. Umjesto da se smatraju radnicima koji traže ili mole za posao, "novi radnici" se smatraju više poduzetnicima nego radnicima, uvijek spremni iskoristiti novu priliku.
Naravno, i nažalost, nisu sva zanimanja i sposobnosti jednako traženi. Gledajući po sebi, lako se uljuljkati u društvo u kojem skoro svi rade visoko tražene poslove i skloni su biti poduzetnici ili skoro poduzetnici, no takvoj ograničenoj utopiji kontrira ono šablonsko pitanje iz SF-a: na svemirskom brodu na kojem su svi ekstremno pametni, lijepi i bogati, tko pere WC-e? Ne znamo... možda roboti. Blagajnica iz Konzuma će vjerojatno imati daleko više poteškoća u traženju "novog i uzbudljivog" posla nego obrazovani uredski radnici. No s druge strane, potencijalna djeca takve potencijalne blagajnice mogu naučiti vrlo loš primjer od nje ako blagajnica to ne učini.
Autorica povezuje pojavu takvog "job-hopping" načina života s ekstremnim kapitalizmom, s pohlepom dioničara i menadžera koji gledaju kratkoročan profit umjesto da dugoročno doprinose društvu. Sigurno je to veliki dio razloga, no ne bi se složio da je to cijela priča, a možda niti većina priče. Ljudi vole i traže raznovrsnost, osobito ako su u relativnom blagostanju i ne boje se za egzistenciju. Zasigurno, osobe koje nemaju izbora će cijeli život provesti u tvornici radeći na pokretnoj traci, desetljećima zavrtati isti šaraf na raznim komadima željeza, no oni koji su oslobođeni tih briga, pogotovo kad je ekonomija na usponu, jednostavno će htjeti više, ma u kojem društvenom sustavu živjeli.
Naravno, postoje i zbrčkani među-primjeri, gdje ljudi koji imaju potencijala raditi zanimljivije i bolje plaćene poslove, imaju fiktivan strah koji ih drži desetljećima na istom mjestu - možda ne zavrću isti šaraf na pokretnoj traci, nego sjede u istoj stolici za istim stolom i tipkaju na računalu iste stvari, što nije neka razlika.
Zašto mi se sviđa: Članak opisuje način života koji ubrzano dolazi i do nas. Ovog ljeta otprilike slavim 2 godine kako sam sam svoj gazda.
Što sam naučio: "business writers began to talk about how people need to think about investing in themselves, and viewing themselves as an asset whose value only the market could effectively determine. Over time, a whole body of literature emerged advocating that people should view themselves as a business – a bundle of skills, assets, qualities, experiences and relationships to be managed and continually enhanced."
Udo Gollub: Must read article on how our lives will change dramatically in 20 years
Kad smo već pri temi promjena u načinu života, evo jednog od mnogih nedavnih članaka s predviđanjima kako bi skora budućnost - već za 5 do 10 godina, mogla izgledati. Istina, u naslovu članka piše 20 godina, no uzmite u obzir da će za 5 godina biti 2022, da je danas Tesla počeo prodavati električni auto "Model 3", da je Njemački parlament prošle godine predložio da se s 2030. godinom više ne smiju prodavati automobili s unutrašnjim sagorijevanjem, a Norveški već 2025., da su 3D printeri dovoljno jeftini da se prodaju na policama trgovina kućnom elektronikom, da već danas možete za oko 1500 kn naručiti genetsku analizu svojih gena, te da se očekivani životni vijek u zapadnim zemljama produljuje otprilike 2 mjeseca svake godine.
Neke ideje i posljedica ovih promjena se opisuju u linkanom članku, i vrlo je zanimljivo spekulirati što će se sve od nabrojanog ostvariti, i kada. Neke stvari će sigurno doći ranije nego što ih očekujemo.
Zašto mi se sviđa: Zanimljiv popis predviđanja o skoroj budućnosti.
Što sam naučio: Last year, more solar energy was installed worldwide than fossil.
Link na Must read article on how our lives will change dramatically in 20 years..
Što dalje?
Vrlo jednostavno - ajmo pričati o onom što smo čuli. Može na Internetu, ovdje dolje, a još bolje na pivu! Znate li za slične long-form podcaste ili blogove koji bi mi mogli biti zanimljivi? Pošaljite mi ih!
P.S. Ako niste dovoljno domaći s engleskim jezikom, ostavite komentar pa ću detaljnije prepričati dijelove podcasta!