Iznenađen sam - iako znam da ne bi trebao biti - s time koliko čak i visoko obrazovani ljudi ne znaju što je dio hrvatskiog poreznog sustava i zakona s kojim intersktiraju vjerojatno svaki dan. Ono "znam da ne bi trebao biti" se odnosi naravno na to da će ljudi patiti i prepričavati dogodovštine iz Ljubav je na selu i nekoliko kava potrošiti da ogovaraju svoje bliže i dalje kolege, ali se neće interesirati za nešto što "se tiče tamo nekog poduzetnika, dabogdapropao." Ali takvi se često čudom čude zašto Hrvatsku prestižu svi u okolini i zašto je broj žitelja u toj maleckoj državi sve manji, pa nije čudo da ne primjećuju razloge.
Obveza fiskalizacije je obveza uvedena "Zakonom o fiskalizaciji u prometu gotovinom" 2012., za vrijeme harač-bega Linića, iako bi bilo pošteno spomenuti da je temelje za fiskalizaciju uvela Kosor prije njega, pa ne treba on imati kompletnu zaslugu. Svatki pravni subjekt koji radi transakcije "gotovinom" je zakonski obavezan spojiti se na računalne sustave RH koje održava APIS, paradržavna firma koja bez togs vjerojatno ne bi imala što raditi, i poslati u bazu podataka fiskaliziranih računa iznos svakog izdanog računa.
Da ne bi bilo zabune, to je napravljeno seljački sa više aspekata:
Sad, tipičan odgovor većine ljudi na listu pritužbi je "neka crkne krava susjedu", tj. "neka si poduzetnici nađu rješenje za to." Rješenja su doista donekle i nađena, evo kako i s kojim posljedicama:
Trenutno smo u razdoblju iznimno velikog pada vrijednosti dionica i kriptovaluta. Nažalost, iako je sasvim sigurno da će se padovi dogoditi, rijetko tko ako itko uspije predvidjeti točno kada će se dogoditi (timing). Tijekom zadnjih 10-tak godina, a vjerojatno i dulje, su se prilično često čuli glasovi kako "uskoro slijedi pad" a tržište je nastavilo rasti i oni koji su više skloni riziku su se bogatili na račun onih koji su manje skloni riziku pa su prodavali što su imali. Zbog toga, rijetko tko je više obraćao pažnju na takve "zlokuge proroke." E pa, pad se dogodio. Bilo je neizbježno i svi se slažu da je bilo neizbježno, samo se uvijek ponavlja ista žalobojka - "zašto baš sad?!"
Nekada davno, ljudi su kupovali udjele u firmi da bi profitirali od zarade koju ta firma doprinosi. Kupili bi dionice nekakve željezare, ili željezničke kompanije, da bi imali dio njihove zarade. Takvi ulagači bi kompaniji dali gotovinu, kompanija bi s tim novcem napravila novu halu, kupila novi stroj, ili zaposlila još ljudi, da bi mogla (više) zarađivati, a zarada bi se raspodijelila proporcionalno vlasništvu. Ako neka kompanija ima 100.000 dionica, a neki investitor kupi 1000 dionica od nje, znači da kad dođe vrijeme da se raspodijelli profit, investitor dobije 1% profita - to je dividenda. I to ima smisla.
Dividende se obično dijele jednom godišnje, kad se zaključuje knjigovodstvena godina firme i kad se zna koliko novaca je ostalo kao profit. Uprava firme ne mora podijelliti sav profit dioničarima nego može zadržati dio za rast i razvoj firme. Dioničari pak ne moraju zauvijek držati dionicu nego je mogu prodati dalje nekom kupcu. Pitanje je sad, po kojoj cijeni? Znači imamo dionicu koja godišnje donosi neki profit, odnosno prinos, recimo 100 USD, i želimo je prodati. Koliko da tražimo za nju? Ako je ne bi prodali, svake godine bi od nje imali 100 USD više u svom džepu. Jasno je onda da je želimo prodati za više od 100 USD jer želimo što više novaca u vlasitom džepu. Originalna firma čija je to dionica nema nikakve koristi od takve "sekundarne" transakcije.
S vremenom je nekakva preporučena vrijednost postala da je taj omjer 1:7. Ako donica donosi 100 USD godišnje, da za nju tražimo 700 USD. Pa ako netko želi kupiti, kupiti će. Jako je važno napomenuti da se u ovakvim transakcijama UVIJEK nalazi neki prodavač i neki kupac, uvijek netko prodaje a netko kupuje. Ne kupuju se dionice "od burze" nego od ljudi s imenom i prezimenom. Iznimka je kad se dionice kupuju direktno od firme koja ih je izdala, kao što je opisano gore ("primarno"), ali to je danas rijetkost. Taj omjer prinosa dionice i njene cijene se zove "P/E" omjer (price/earnings). Dionica s P/E=7 znači da će se nakon kupnje isplatiti nakon 7 godina (od dividendi). Dionica s P/E=30 će se isplatiti nakon 30 godina.
Firme koje tradicionalno, desetljećima ipak isplaćuju dividende i to ne bezvezne zovu se "Dividend aristocrats" i postoje fondovi koji sadrže samo takve...
]]>Nikad se nisam ponosio kad bi se moje mišljenje slagalo s mišljenjem većine.
Jednom davno u drugom životu, bio sam kernel programer, i to dosta dobar. Nešto vremena nakon toga razvio sam strast za elektronikom. Dan danas, kad koristim računala bilo kakve vrste, desktop, laptop, mobiteli, sam svjestan stvari koje se događaju u pozadini dok ih koristim - interrupti koje uzrokuje touch screen, osvježavanje ekrana određenom frekvencijom i double buffering koji je potreban da se ono ne vidi, upravljanje memorijom, izolacija među procesima, IO scheduling koji odlučuje koji proces će prvi do diska, konfiguriranje DMA kontrolera dok se ti podaci zapravo prenesu, a onda pošto sam razvio i strast za elektroniku, i okidanje tranzistora na sabirnicama, kontrolerima i procesorima dok rade svoj posao. Kad je izašao prvi film Matrix, bio sam u srednjoj školi i sve ovo što sam opisao je došlo kasnije. Jednom kad je to došlo, ponovno sam se sjetio filma i pogledao ga, i onda sam si govorio u onim dijelovima filma gdje likovi "čitaju" "kod": yup, to je to, fina metafora (naravno nužno mora biti metafora, jer to je filmska umjetnost) za to kako ja vidim računala.
Negdje u 2009.-oj godini, duboko uronjen u arhitekturu Unixa, napisao sam ovaj tekst:
]]>Since one of my fascinations is operating systems design, implementation and maintenance, ever since I've first seen the Matrix movies I've thought some of the concepts in them can be related to familiar concepts in operating systems:
The Matrix world: a running operating system, with userland (the "common" world, in which people live), and the kernel (the "Matrix" proper, the meta). Apparently it's a pretty buggy OS...
People: processes, both kernel processes and user processes. There's a big distinction between normal, "unprivileged" people, and daemons with root privileges - "agents". Root daemons can open privileged ports, kill random processes, manage memory, etc.
Matrix: the kernel. It looks like a message passing kernel, not necessarily a microkernel (though they are some microkernel aspects, such as the abundance of kernel processes, strict separation of duty between them, and the already mentioned message passing). Kernel manages all processes, and performs operations on their behalf (such as keeping them alive, servicing them and recycling them). But there's an apparent security defect: some userland processes can (because of a bug) transfer and execute parts of their programs in the kernel space. Only certain syscalls are affected (the "phones"), and this kind of privilege escalation garbles the userland process' return stack, such that if the process receives a signal, it segfaults and is garbage collected (if you're killed in the Matrix, you're dead for real).
Oracle: the process (task) scheduler. Has all the numbers from process monitoring (resource usage) and knows in advance (broadly) how to schedule them to run to their optimum.
Agents: system monitoring / intrusion detection / prevention system (IDS / IPS) with heuristical operation. Most of them have a kernel part (kernel module) but are basically daemons run with superuser privileges in the userland. They are tasked...
Prvo, drugarski pozdrav svima koji su me kontaktirali kad je Bitcoin bio $65.000 da me pitaju što i koliko da kupe, i bili nezadovoljni kad vam nisam rekao da kupite. Znate koji ste. Sad je Bitcoin na $50.000 i ako niste prodali, nadam se da cijenite što vam neću niti reći kada da prodate. Također se nadam da ćete mudrost skupljenu u zadnjih mjesec dana širiti i dalje kad vas netko pita da kupi. Prije 4 godine sam zbog frustracije što sam dobivao gotovo svakodnevno upite ovog tipa napisao knjižicu. Ove godine imam vremena jedva za blog post. It's called progress.
Sljedeće na dnevnom redu, ako ste do ovog blog posta došli neironično, jer ako vam zaista treba savjet što, gdje i koliko da kupite, nemojte. Doslovno - nemojte ništa kupovati od kriptovaluta, nije to za vas. Ako ste baš zagrizli i želite se maknuti iz ove kategorije, ajde se sjetite američkih filmova o mešetarima dionica. Ovisno o godištu vas i filmova, dvije tipične scene su ili A) kako neka osoba provodi cijeli dan za telefonom, u nekom zagušljivom i zaglušljivom prostoru, puši šteku cigareta dnevno, ima bocu whiskeya kraj sebe i povremeno se nadvikuje s mnoštvom kolega BUY!!! i SELL!!!, ili B) kako yuppie s bijelom košuljom sjedi ispred 6 do 8 monitora na stolu, sa strane mu na stolu ostatci zelene salate s avokadom i aioli umakom, luksuzna flaša ultra organske purificirane, uvozne i od Dalaj Lame blagoslovljene vode, no na licu mu se vidi da upravo silazi s kokaina, kako njeguje psihološki poremećaj gdje mu se grče mišići lijevog oka kad vidi crvenu boju na zaslonu. Zajedničko tim likovima je jedna stvar: oni skupljaju informacije. Dakle odvojite si nekih 3-7 sati dnevno tijekom 6 do 18 mjeseci i pratite što se događa s tom industrijom. Čitajte forume. Učlanite se i u poneku Telegram grupu (ali ni slučajno nemojte povjerovati taj bullshit jer ste onda gotovi). I onda nakon tog perioda intenzivnog učenja i razvijanja osjećaja za feeling, počnite smjelo trgovati s ne više od 10% novaca s kojim ste zapravo mislili početi.
No nitko to neće napraviti. Znam jer me ljudi pitaju i odgovorim im nešto u gornjem smislu, i ljudi razviju kiseli osmjeh kao "jebiga, neće da mi kaže što da kupim nego filozofira."
Da bi imao link koji mogu poslati kad me idući put netko pita, zajedno s knjižicom, ovaj blog post sadrži kondenzirano filozofiranje.
Tijekom godina sam razvio metodu kako procjeniti da li je crypto biti pogodan za neku osobu. Pod time mislim da li bi ta osoba trebala razmišljati o kupnji crypta. Bilo kojeg.
Ova metoda počinje s kratkim upitnikom. Za svako pitanje gdje odgovorite DA, dodajte si jedan bod. Na kraju ćemo napraviti mali algoritam gdje to sve zbrojimo i dobiti ćete dosta dobru procjenu ima li za vas smisla ulagati ili čak trgovati cryptom. Pitanja su:
Jučer je bila velika rasprava na HackerNewsima oko toga kako je web u neku ruku skrenuo na lošije u zadnjih 15-tak godina. Članak je više nego malo nostalgičan i autor se sjeća samo lijepih stvari a zaboravlja ružne (na primjer - AltaVista, popularna tražilica prije Googla, koja je bila daleko lošija od njega), no jedna pritužba itekako stoji - trenutni web je katastrofa za osobnu privatnost.
Gotovo sve stranice su načičkane reklamama i alatima za praćenje posjećenosti koji pokušavaju skužiti što pojedine korisnike zanima. Ove stranice nisu iznimka, nažalost (i zarađuju oko 15€ mjesečno, jer su mali blog). Te informacije se analiziraju i prodaju i preprodaju, koriste za identificiranje pojedinih osoba, za stvaranje balona osobnih mišljenja i uvjerenja, za serviraje fake news prema onima koji ih žele. A sve to iz jednog razloga i da bi se riješio jedan problem: gotovo isključivi način zarade izravno od sadržaja na Internetu danas je od reklama.
Ne samo na Internetu, doduše. Ovu strategiju su započeli radiji i televizije, koje zbog jednosmjerne tehnologije distribucije sadržaja nisu mogli drugačije, a web autori su je, opet zbog ograničenja, prihvatili. Samo ovaj put ne zbog ograničenja tehnologije, nego zbog ograničenja vlastitog načina razmišljanja i nedostatka podrške banaka koje su, po svom vlasitom izboru, ekstremno tehnološki spore. Čak je i Bitcoin nastao iz lude ideje da se zamjene tako spore institucije i uvede brzo i jednostavno plaćanje na Internetu. Možda isprva neočekivano, ali definitivno dobrodošlo, Bitcoin je zapravo doprinijeo pritisku na banke da se skuliraju i počnu razmišljati o Internetu, te zbog toga imamo današnju situaciju da je prodaja preko Interneta relativno lagana za implementaciju. No, a ovo je ključni moment: nije dovoljno lagana.
Mikrotransakcije su tema zbog koje mi futuristi često želimo zaplakati. Odnosno, nedostatak mikrotransakcija. Dok je relativno lagano kupiti nešto po 5 dolara i platiti bilo karticom bilo preko servisa kao što su PayPal, KEKS, Revolut i slični, na tih 5 dolara ide i dalje određena količina frikcije u vidu naknada za procesiranje (tj. onog na čemu kartičari zarađuju). U Americi to je 5 do 10 centi + 1.3% do 3.5% po transakciji, a u EU je možda još i povoljnija situacija, ali značajnije od toga, postupak je i dalje kompliciran. U slučaju PayPala (koji ima uvjerljivo najgore uvjete) potrebno je barem logirati se, a u slučaju kartica, potrebno je verificirati svaku transakciju. Ovaj način rada čini mikrotransakcije tek daljnjim snom.
Ali možda da pojasnim što mikrotransakcije trebaju biti: trebaju biti mehanizam kojim ćete platiti jedan cent kad čitate ovaj blog post. Ili LinkedIn blog post. Ili članak na portalu s vijestima. A sve to na način koji je ekstremno lagan i transparentan, možda čak samo s notifikacijom da se transakcija događa. A ako je jedan cent previše, onda pola centa, ili bilo koju drugu podjelu. Možda će neke web stranice ići na masovnost i naplaćivati tek 0.1 cent za nešto. Tko zna. Ono što znamo je da nitko normalan trenutno ne bi tokenom odobravao transakciju od jednog centa kad otvori...
]]>Za mnoge iznenađujuće, ali Hrvatska Pošta ide u korak s vremenom - transformacija se neće odviti preko noći kao niti u jednoj slično velikoj organizaciji, no prepoznaju gdje se trebaju mijenjati i koje moderne trendove podržati. Od 2019. je u poštama diljem Hrvatske, uključujući i njih 20-tak u Zagrebu, moguće kupiti najpopularnije kriptovalute (Bitcoin, Ether, Ripple, Stellar, EOS), a prošle godine u ovo vrijeme povodom "Dana marke" 9.9. su izdali prvu hrvatsku "kriptomarku", povezujući tako svijet kriptovaluta i poštanskih usluga. Današnja nova marka je već treća "verzija" kriptomarke koju HP izdaje i kao i sve dosadašnje, ima unikatne motive.
Vjerujem da većina vas zna otprilike što su kriptovalute i čemu služe, ali što je kriptomarka?
Kriptomarka ima fizički i digitalni dio. Fizički dio sadrži QR kod i "recovery phrase" koji vode do unikatnog Ethereum cryptocurrency računa, što je digitalni dio kriptomarke. Na tom se računu pri izdanju marke nalazi - NFT. Ovaj pojam već mjesecima pali i žari medijskim prostorom koji prati blockchain tehnologije, svi bi željeli nešto "ući" u NFT a nitko ne zna kako - a s druge strane, imamo HP koji se s NFT-ovima počeo baviti pionirski, prije godinu dana. Razlog zašto su se počeli baviti njime tako rano je što su imali odlične savjetnike i implementatore tehnologije, domaće tvrtke Node Factory i BitX koje su u toku sa svjetskim zbivanjima.
NFT je akronim za "non-fungible token", a pojednostavljeno prevedeno predstavlja zapis o vlasništvu nečega koji je pohranjen na blockchainu. Od svojih početaka do danas, blockchain je najpoznatiji po svojem korištenju za kriptovalute. To je baza podataka raspodijeljena na milijune računala putem Interneta gdje su zapisani podaci sigurni od mijenjanja, a u većini slučajeva su i dobro autenticirani (zna se koji cryptocurrency račun na blockchainu je zapisao što), te je u zapise moguće dodavati i programski kod, poznat pod imenom "pametni ugovori" koji regulira što se smije raditi s podacima i omogućuje dodatne usluge s tim podacima.
Sve ovo navedeno se pokazalo idealno za financijske transakcije i usluge, no blockchain može puno više od toga. Jedna od usluga koja se može na ovaj način implementirati je zapis vlasništva nad nekim digitalnim podacima. Ti digitalni podaci se mogu povezati sa stvarnim svijetom (kao što slučaj ovdje, pa NFT predstavlja vlasništvo nad papirnatom poštanskom markom), a ne moraju (što se očituje u zapisima vlasništva nad čisto digitalnim sadržajima, npr. digitalnim umjetninama).
U slučaju kriptomarke, NFT koji se nalazi na Ethereum cryptocurrency računu koji je otisnut na papiru zajedno s pojedinom markom (ali koji nije dio same poštanske marke!) je digitalna potvrda vlasništva baš te papirnate poštanske marke. Papirnatu poštansku marku je moguće koristiti na pismima odnosno za plaćanje poštanskih usluga, no digitalni zapis je odvojena priča. Čak i ako pošaljete papirnatu kriptomarku nekome na pismu, zapis o vlasništvu na blockchainu će i dalje pokazati da ste je vlasnik vi (odnosno tehnički, vlasnik je spomenuti cryptocurrency račun). Ovo je zanimljiva ideja i bilo bi još zanimljivije vidjeti da li se može složiti...
]]>Svakih par godina se digne prašina oko enkripcije. Kako je to jedna od tema o kojoj nitko ne želi razmišljati dok ne mora, evo unaprijed nagradna slika i teaser za motivaciju.
Ukratko, enkripcija ili šifriranje je način na koji se osigurava da neke vaše podatke vidite samo vi i oni kojima ste ih poslali, odnosno, da ih ne gleda netko tko ne bi smio. Toliko je vjerojatno danas svima jasno.
Glavni kamen spoticanja i nerazumjevanja je u tome što točno znači "neki vaši podaci." Evo par primjera:
Najčešći način korištenja enkripcije kojeg praktički svi koriste, htjeli ili ne, je onaj između browsera i web servera. To znači da neka treća strana - možda kafić na čiji WiFi ste se spojili, ili telekom, ili neka državna agencija spojena na taj telekom, ne mogu prisluškivati taj promet. To je super, no jednom kad informacija dođe na server, server naravno mora znati što s njom napraviti i onda ona više nije, niti može, biti zaštićena. Server, jelte, zna što radite na njemu jer vas mora uslužiti. Zapisi što ste radili po tom serveru ostaju na njemu kao trag. GDPR pokušava ograničiti kakve i koliko takvih tragova ostaje, no kako su ti tragovi korisni za rješavanje problema i statistiku posjećenosti, u praksi se takvo ograničenje ne događa. Slično tome, serveri mogu ostaviti "kolačiće" (cookies) u browseru, male komadiće informacija koje su korisne serveru da vidi da li i kada ćete ga posjetiti opet i da li ste što napravili što bi bilo vrijedno pamćenja (npr. shopping cart), što GDPR opet pokušava ograničiti, ali iz istih razloga se to ne događa.
U slučaju razgovora - poruka, chat, a onda i glasovni i video-pozivi - situacija je najčešće slična - vi nešto tipkate, to ode na server, i u tranzitu do servera je enkriptirano, tako da samo server može pročitati podatke, i onda server tu poruku prebaci onom kojem je šaljete. Najčešće se komunikacija odvija baš tako, no postoje sustavi, od kojih je najpopularniji WhatsApp, koji koriste enkripciju tako da server nema pristupa samoj poruci, nego isključivo oni kojima je ta poruka namijenjena. Samo uređaj s druge strane, vaš sugovornik/ca, može dešifrirati poruku ("end-to-end"). Postoje sustavi koji su više orjentirani na sigurnost i nude puno veću razinu privatnosti, na primjer Signal.
I sve bi bilo divno i krasno da enkripciju nisu počeli koristiti teroristi. I to doslovno, ne teoretski.
Odgovor svjetskih vlada, na prijedloge svojih policija, je da se često pojavljuju pokušaji stvaranja zakona koji će enkripciju u raznim oblicima staviti izvan zakona. Naravno, na taj način će samo kriminalci i koristiti enkripciju - još jedna sjajna ideja od mozgova koji su smislili prohibiciju i war on drugs.
Europska unija se po...
]]>Nije da nisam svjestan da lagano živim kao i skoro svi koji čitaju ovaj tekst, i teško je ikoga od nas motivirati da aktivno radi na promociji nečeg tako apstraktnog kao sloboda govora, ili sloboda od korupcije ili bilo koja od stotina drugih sličnih tema, no barem povremeno želim proširiti informacije o događanjima na tu temu u svijetu i kod nas, možda bolja informiranost ipak stvori ponešto bolju budućnost.
Veliki problem današnjice (između svih ostalih, od koronavirusa, buđenja plemenskih običaja i svijesti, do globalnog zatopljenja), je centralizacija platformi na Internetu. I sama infrastruktura Interneta se sve više centralizira, ali to je blago drugačiji problem.
Što možete napraviti ako želite objaviti neki sadržaj na Internetu? Ako se radi o blogu, klasičnom, tekstualnom, imate nekoliko opcija, od platformi kao Medium, WordPress, Ghost i drugih, do zakupa nekog web hostinga i dizanja svog bloga, najčešće opet na WordPressu - nije teško ako imate bar nekog znanja u IT-u. Već ako se radi o audio podcastu, kompliciranije je dizanje vlastite infrastrukture i najvjerojatnije ćete ići na SoundCloud, PodBean, Spotify, Blubrry ili druge. Surove Strasti su bile i ostale hostane na serveru kojeg ja održavam, iako je spomenuti fizički u Amsterdamu (odlična zemlja, odličan grad, much free speech). Ali ako se radi o videu, jedini prakičan izbor je YouTube. Trend ide takav da se olakšavanjem korištenja autori sadržaja guraju u velike platforme, i to nije loše. Loše je što po svemu sudeći se jako lako stvaraju monopoli (u svim industrijama) koji onda osim što guše konkurenciju, guše i slobodu govora. Opet, razumljivo je zašto - put u pakao je jako često popločan dobrim namjerama i ako s druge strane postoji netko koga određeni sadržaj vrijeđa, tko može tužiti platformu, osobito ako je to država, teško je zamjeriti kontrolu sadržaja, čak i ako dovodi do možda neželjene cenzure.
Dodatan problem je što zbog količine sadržaja koji se objavljuje na platformi, firme koje njima upravljaju nemaju vremena objašnjavati zašto su cenzurirale sadržaj. Već barem 10 godina je opće poznato da niti Facebook niti Google neće dati više od automatiziranog e-mail odgovora ako se netko žali na njihove postupke. Kako to izgleda u teoriji pokazuje ovaj video:
A u praksi, to pokazuje ovaj video:
U ovom drugom videu, radi se o jednom znanstveniku, koji je doduše vrlo "geeky" u izražavanju i temama kojima se bavi, ali je ipak znanstvenik, kojeg YouTube cenzurira već skoro godinu dana kad priča o bilo kakvoj kontroverznoj temi, bilo da je za ili protiv te teme. Počelo je jer je pljuvao (ponekad i doslovno) po svjetskim startupovima koji su dobili ogromne novce ali nemaju znanstvenog smisla, a nastavilo je sa svakakvim drugim temama koje ga zanimaju. A čovjek ima blizu milijun subscribera, nije neki mali nepoznati kanal. Ima preko nekoliko videa koje je snimio o temi cenzure na YouTubeu, niti mu je to prvi put.
Bilo da se radi o algoritmima u YouTubeu ili ljudima koji pregledavaju i ručno cenzuriraju baš njega, nastradao je.
Nedavno sam šerao ovaj link o razlici između distopija...
]]>Javna tajna je da do prije 10 godina gotovo da nije bilo velike IT tvrtke u Hrvatskoj koja do tog statusa nije došla praktički isključivo kroz korupciju sa državom na dosta visokim razinama. Čast izuzetcima, no malo ih je. Umjesto "neoliberalizma" imali smo - i nastavljamo imati - crony-ism, koruptizam u kojem se država ponaša socijalistički ali samo prema odabranima. Sjetite se neke velike IT firme od prije 10-20 godina, i ogromna je šansa da mislite na neku na koju i ja mislim. Male su još ok koliko-toliko. Dok sam prije 5-6 godina bio aktivan kao IT novinar, upoznao sam kolegu novinara kojem su iz tih i takvih velikih IT tvrki prijetili u slučaju da objavi razmjere korupcije. Znači pazite to - tehnološke firme, ono što bi u nekom Hollywoodskom filmu bili šmokljani - su ovdje gangsteri koji prijete paljenjem auta, kuća i slično, u slučaju da se objave u novinama poslovi koji se sklapaju s državom. Podaci su poznati redakciji (ovog bloga, dakle meni), ali i barem 30-tak drugih novinara u sličnim pozicijama, te pravim redakcijama pravih novina - i svi se pravimo da nikom ništa. Ja naravno neću objaviti kako znam i o kojim ljudima se radi jer netko bi i dalje mogao dobiti ciglu gdje je ne treba.
Tek danas, nakon svih ovih godina od "privatizacije" i povezanog kriminala, imamo velike tehnološke tvrtke u Hrvatskoj koje su do toga došle svojim trudom, bez očigledne i aktivne korupcije. Blizu 30 godina od osnutka države, skoro jednako toliko od kraja rata. Tek sada. Ne prije.
Evo što se dogodilo ovo ljeto:
To su veliki iznosi, nije više džeparac. Neke od takvih poslova su "exiti", odnosno "izlazi", pojam koji se odnosi na to da pokretači (founders) tvrtki prodaju većinu svojih udjela u firmi nekom drugom, uglavnom za novac ili vrlo likvidna sredstva. No ne mora biti tako, još jedan česti način kupovanja na ovoj razini je razmjena dionica, gdje "stari" vlasnici dobijaju određeni broj dionica u novoj firmi - što je "potencijalan" novac ali je ipak novac. Moguće su i kombinacije ovih te nekih drugih mogućnosti - ne znači da netko čuvac novac ispod kreveta.
Neke od posljedica mogu biti:
I dalje me fascinira taj napredak. Pričao sam nedavno sa starim da je on, kad je išao u školu (što je bilo rjeđe nego kad ne bi išao), učio navečer uz svjetlost svijeća i petrolejskih lampi. I danas imamo te petrolejske lampe u podrumu. Kad smo bili klinci, baka ih je par puta upalila kad je bilo nestalo struje. Imaju poseban miris, i posebno svjetlo, rješenje koje je sasvim u skladu s vremenom u kojem je nastalo. Nije bilo struje.
Danas, zamijenili smo 9 žarulja po kući sa LED žaruljama, i sve zajedno troše struje kao jedna stara. I sad, što da mu kažem, kako LED svjetla funkcioniraju? Što je najbolje, ponešto i znam, humblebrag, sjećam se Elektronike 1 i kvantnih energetskih stanja elektrona u dopiranom siliciju: elektična energija (iako bi trebala barem polovica knjige da objasni što "električna energija" jeste) dođe do elektrona, ovi je upiju, ali onda postanu dovoljno energični da preskoče energetski prag i dođu u "praznine" sa nižom energijom, a višak energije "izađe" u obliku fotona vidljivog svjetla.
U svakom slučaju, moji roditelji su doživjeli prijelaz od svijeće do LED žarulja, a ja sam do sada doživio "samo" prijelaz od televizora u boji do OLED televizora.
Oni bi se bez većih problema snašli u svijetu bez struje, ja ne bi tako lako.
Standardna situacija svih generacije do "milenijalne" je da su se većinu vremena morali rukama i nogama boriti za puko preživljavanje. Moja baka nije držala kokoši i svinje kao kućne ljubimce, nego da ima što jesti po zimi. Moji roditelji ne moraju uzgajati povrće i voće, ali i dalje to rade, dijelom jer "domaće je zdravije" a dijelom "za svaki slučaj."
Povijesno, jedna greška tipa krivo vrijeme sijanja ili sadnje biljaka je najčešće značilo manjak hrane te godine. Nebriga ili loša sreća sa prehranbenim životinjama je svima prije "Milka" generacija značilo omanju katastrofu, mimo stvarnih prirodnih katastrofa koje su se događale. I sve je bilo u svoje vrijeme. Ako se ne kupe drva za loženje na vrijeme, loše će goriti jer su vlažna. Preko zime nije bilo paradajza, preko ljeta nije bilo čvaraka.
Znam nekoliko ljudi, uz roditelje, koji žive, neću reći tradicionalnim ili seoskim, ali barem "manje gradskim" životom. S jedne strane, ti ljudi su manje prilagođeni "modernom" životu. Jedva se ili nikako služe Internetom, ali su daleko otporniji na, rekao bi, sve vrste životnih problema koji se ne tiču tehnologije. Daleko od toga da sad dvolično zagovaram povratak prirodi, svjestan sam da je to tradeoff - kompromis. Teško je istovremeno biti dobar u svemu - i proizvodnji vlastite hrane i cyber trendovima.
No istina je da je cijela civilizacija uvijek...
]]>Korak 1: turisti i drugi kupci usluga i dobara koje izvozimo, te obiteljski ljudi koji šalju nazad svoju ušteđevinu, uplaćuju eure u Hrvatsku. Ne mogu naći ukupni zbroj, no najvjerojatnije je bio oko 20 milijardi eura godišnje u 2019.
Korak 2: u Hrvatskoj se zapravo ništa ne može kupiti s eurima nego s nekim fiktivnim papirićima koji se zovu kune. Nije da euri nisu fiktivni papirići, ali s obzirom koliko ljudi na svijetu koristi eure a koliko kune, nitko ne vjeruje puno u kune. Čak ni u Hrvatskoj jer se sve skuplje od veš mašine broji u eurima. Stoga, euri se pretvaraju u kune. Način na koji se euri magično pretvaraju u kune je da banke, i na kraju centralna banka, mijenja određeni broj eura za određeni broj kuna. Euri idu bankama, kune idu narodu. Pri interakciji banaka i centralne banke (HNB) se ova brine da tečaj ostane koliko-toliko stalan.
Korak 3: kako se u Hrvatskoj ništa zapravo ne smije kupiti eurima (tj. građani ne smiju), tako se vani ništa ne može kupiti kunama (jer ih nitko neće). A skoro sve uvozimo. To znači da na primjer Lidl d.o.o. kad hoće naručiti svoju robu od centralne firme, odnosno Lidl GmbH, treba centrali poslati eure. Odakle im euri kad svo građanstvo kupuje u kunama? Pa, kupiti će eure od banke. Koje točno eure? One koji su turisti (i ostali) unijeli. Isto rade i Konzum i svi ostali, da ne bude zabune.
A po kojem tečaju?
Onom s kojim, najviše u papirićima koji se zovu kune, zarađuju banke, mjenjačnice i spekulanti. Nešto "zaradi" (odn. prikupi u zalihe) i HNB radi održavanja tečaja. Sve ovo nije neka naročita specifičnost Hrvatske, nego i svih drugih zemalja koje imaju tako drastičan uvoz u odnosu na izvoz.
Sad, da smo mi dična i ogromanjska zemlja koja drma svijetom, sve 5, nitko lud ne bi mijenjao sustav koji funkcionira. Ali nismo.
U postojećem sustavu s kunama i eurima nikome nije dobro, ni firmama jer svaka transakcija s inozemstvom mora proći bar jednu promjenu valute (a ako se radi o "egzotičnoj" valuti i dvije - hrk -> eur -> yeni), ni narodu jer većina ljudi razumije na neki način da su kod nas marže, porezi i krediti nepovoljni u odnosu na druge države, ali ta činjenica se zamagljuje kad moraju "napamet" pretvarati kune u eure da bi to stvarno vidjeli crno-na-bijelo.
A što s cijenama nakon uvođenja eura?
A što bi bilo, kad se ionako skoro sve uvozi. Tko digne cijene jabukama iz Španjolske zato što mu je sad LAKŠE poslovati sa Španjolskom je pizda. Uz malo sreće i agilnosti (neće to država, moraju sami), lakše će biti domaćim poljoprivrednicima izvoziti ekološke i kvalitetne proizvode u eurima jer će im odjednom postati dostupni servisi i web shopovi na kojima mogu prodavati, a koji trenutno ne podržavaju Hrvatsku zbog čudne valute.
A što s argumentom "pa nije to nešto veliko, ta razlika u tečaju" - ne radi se samo u razlici u tečaju nego i u...
]]>Hello, world (again)!
Ovaj blog ima povijest, no zapravo sam prvi put nešto pisao na webu još krajem 1990-ih godina. Toga više nema, jer nema više GeoCitiesa i sličnih servisa (zapravo ne znam više gdje je bio taj web). Upravo sam našao web kojeg smo radili za gimnaziju, nazvali smo ga "Trag" - mislim da to čak nije bila originalna ekipa, prvu verziju weba sam radio s ekipom dvije godine starijom - u istoj smjeni u srednjoj, dakako.
Volim pisati. Često ne stignem.
Volim ježeve. Htio bi češće biti vani da ih vidim.
]]>Svaki put kad bacam smeće iz stana osjećam se krivim - jer ga ima tako puno. I valjda 95% toga je ambalaža. Volio bi to smanjiti, no znate kako to ide: trebao bi kupovati puno više sirovih namirnica (zapravo skoro pa sve), što uključuje i piće, trebao bi puno više planirati što ću konzumirati, i sve bi to bilo ok da nije one zadnje stvari: sve to skupa bi mi oduzelo puno više vremena. Volim ići u McDonalds, volim onu njihovu Cezar salatu, ne znam kako im uspije da bude uvijek hrskava, volim onaj Fuze tea, koji je najmanje kalorično piće koje imaju a da nije voda, (a volim i ostale stvari, jasno), no u zadnje vrijeme mi baš bude teško kad razmišljam otići u McDonalds kad se sjetim koliko ambalaže ostane iza mene. Svaki artikl osim krompirića i burgera je u svom individualnom plastičnom pakiranju. Žao mi jesti salatu kad iza nje moram baciti plastičnu posudu s poklopcem. Jednostavno nema smisla.
Nije plastična posuda ono što želim kupiti. Ja bi tu salatu, ne posudu koja vjerojatno košta koliko i salata (u nabavi jelte, jer cijeli proizvod košta 30 kn).
{width="80%"}
Pozdravljam što je EU zabranila plastične slamke, pribor za jelo za jednokratnu upotrebu, i htio bi da se to proširi i na druge stvari.
]]>Povremeno sam pisao ili pričao o Equinoxu, nekima sam i pokazivao, ali ovo je prvi put da pišem blog post o čemu se tu radi. Ovaj tekst će biti kombinacija tijeka svijesti, wish liste, tehničkih opisa, business caseova, a pišem i zato da ih sistematiziram sam za sebe. Ne znači da će plan koji je opisan ovdje zauvijek ostati takav, vjerojatno će se mijenjati, no nadam se da će jezgra ideje ostati ista.
Standardni pitch kad pričam o Equinoxu počinje u ovom stilu: živimo u budućnosti - uskoro će 2020. godina - i zašto ta budućnost ne izgleda kao budućnost? Gdje su leteći auti? Gdje su ogromni animirani reklamni plakati? Gdje su hologrami koji prodaju sve od igre do lokomotive? Gdje su grandiozni zmajevi koji dijele savjete, bodove i zadatke u igrama koje se odvijaju po cijelom kontinentu? Zašto svijet nije šareniji? Iako ćemo još malo pričekati za stvarne fizičke leteće aute, a genetski inženjering još dugo neće moći napraviti zmajeve, to sve zapravo možemo imati već danas - u proširenoj stvarnosti (AR). Ima samo jedan problem: fragmentacija (oh noes!) Svatko tko danas radi u AR-u to radi namjenski za pojedini projekt. Veliki igrači kao što su Niantic, Google, Facebook, čak i Amazon rade na sustavima koje prodaju studijima koji razvijaju igre da bi oni na tome napravili nešto pojedinačno, nekompatibilno s ičim drugim. Mi idemo raditi nešto drugo: otvorenu platformu gdje svatko od krajnjih korisnika do firmi može stvarati i objavljivati AR sadržaj.
Vrlo ukratko, AR je ono kad gledate kroz kameru mobitela (a u budućnosti i kroz specijalne naočale) i osim onog što stvarno postoji, vidite nacrtan virtualni sadržaj, nešto što postoji samo u softveru i bazama podataka.
AR je vrlo novo, vrlo mlado područje i nekad mi se čini da smo kao pioniri računarstva 70-ih i 80-ih godina: ima toliko puno potencijala ali i toliko puno posla prije nego što se taj potencijal ostvari. Tehnologija je mlada, stvari ne rade kako bi trebale, nekad ne funkcioniraju jedna s drugom, ali kreće se, radimo najbolje što možemo.
Kad se pojavio IBM PC, nije bio ni najbrži, ni najbolji, a često niti najjeftiniji, no imao je komponentu koja mu je omogućila da ubrzo dominira tržištem: bio je taman dovoljno otvoren da omogući nastanak i rast puno popratnih industrija, koje su ga onda ojačale i proširile kao standard. Equinox omogućava svakome da kreira, objavljuje, gleda i interaktira sa AR sadržajem. Za razliku od zatvorenih sustava kao što je Pokemon Go, gdje jedna ogromna tvrtka kreira sadržaj a svi ostali ga samo konzumiraju, Equinox omogućuje novu vrstu kreativnosti kroz AR baš svakome. Svi korisnici će moći postaviti slike, poruke, 3D objekte i druge sadržaje u AR. Svi će ih moći gledati (ako imaju dozvole, naravno). A najkreativniji i najzahtjevniji će imati alate za stvaranje i prilagođavanje sadržaja tako da taj sadržaj oživi sa funkcionalnostima koje su doslovno iz SF filma.
Na godišnjem ste, šetate plažom, dobijete notifikaciju na mobitel da ste blizu sadržaja...
]]>Ovo je blog post koji će se s vremenom mijenjati - najvjerojatnije će samo rasti - i sadrži popis filmova i knjiga koji su me "trgnuli" na neki način odn. zbog kojih sam se zamislio, a da nisu baš mainstream, pa da ih se preporučuje šakom i kapom. Mislim da će većina stvari u ovom popisu većini ljudi biti "fucked up," i to je dobro. Treba se povremeno izvaditi iz normale.
Jedna osobina koja je zajednička ovim sadržajima je da ih je teško opisati. Ili je svaki kratak opis trivijalan, ili jednostavno imaju tako neobičnu strukturu ili sadržaj da je teško uhvatiti se za nešto što se da opisati (kako bi riječima opisali crvenu boju?). Opisi uz listu su više moji dojmovi i bilješke, vrlo subjektivni. Jednostavno ćete morati gledati / pročitati da saznate o čemu se stvarno radi.
Ako se nađete da se vrtite u krug, krenite jedan po jedan, bez nekog redoslijeda, pa dokle izdržite.
Recimo da samo želite malo čudnosti i nešto za razmišljanje.
Filmovi:
- Cloud Atlas - butterfly effect empatije.
- Being John Malkovich - tuđi problemi su uvijek manji.
- Coherence - we are not who we are.
- Melancholia - vrijeme.
- K-PAX - bijeg u Svemir.
- 2001 - bijeg iz Svemira.
Knjige:
- The Magus - kombinacija psihoterapije i psihološkog trillera. Sadrži jednu jako mi dragu priču o čarobnjaku.
{width="80%"}
]]>
- The Fountain - fraktal čovjeka i svemira.
- Donnie Darko - sve u svoje vrijeme.
- Brazil - neočekivane posljedice.
- Zero Theorem - smisao života.
- Pi - besmisao.
- Mr Nobody - decisions, decisions.
- Cube - ništa nije sigurno.
- Requiem for a Dream - decisions, decisions.
Joe Rogan je jedan od najpoznatijih svjetskih intervjuera, i vjerojatno najveći i najpoznatiji video-podcaster na YouTubeu, s gotovo 4 milijuna pretplatnika. Količina ljudi s kojima je on pričao, tema o kojima su pričali, je jednostavno impresivna u svakom pogledu. Kako sam u međuvremenu počeo su-voditi podcast Surove Strasti s frendom, još i više kužom koliko je dobro imati to iskustvo različitih mišljenja, različitih ideja na redovnoj osnovi. Iznimno, u jednom trenutku u ovoj epizodi, Joe priča o tome kako je jebeno odlično imati podcast - i u pravu je.
Epizoda koju linkam ovdje je njegov nedavni razgovor s Chuckom Palahniukom, koji je jedan od najpoznatijih - i jedan od najšokantnijih
{width="80%"}
Ako vam je bezveze gledati intervju 2 osobe i radije bi slušali audio, možete koristiti 4K YouTube to MP3 program za download audio zapisa iz YouTubea.
Zašto mi se sviđa: Chuck Palahniuk se doima kao jedna od najiskrenijih osoba na svijetu. Joe Rogan uživa u tome.
Što sam naučio: Dobra priča je ona nakon koje slušatelji / čitatelji žele ispričati svoju priču.
Link na Joe Rogan Experience #1158 - Chuck Palahniuk.
Marko Rakar je jedan od najpoznatijih domaćih... pa... teško je reći što u jednoj riječi. Kritičara politike. Kritičara korištenja IT-a u državi. Stručnjaka za informatičku sigurnost. Data minera. Sve to i još više? Njegovi projekti kao što su Vjetrenjača već godinama iznose prljavi veš naše hobotničarske države. Usput, i on je bio na našem podcastu.
Jedna od stvari koje Marko radi je da održava tjedni newsletter u kojem, na malo drugačiji način nego ja (i puno je ranije počeo) donosi zanimljive linkove na koje je naišao tijekom više-manje normalnog online života. Tu ima različitih sadržaja, obično su grupirani u nekoliko sekcija, te su odličan način za nabrzinu popratiti što se događa u svijetu i na Internetu ovih dana.
{width="80%"}
Zašto mi se sviđa: Na jednom mjestu Mrak donosi većinu zanimljivih stvari koje su se događale na Internetu u proteklom tjednu.
Što sam naučio: Australija uspjela 26 godina održati manje-više konstantne stope razvoje i...
]]>Prije 2-3 godine mi došlo da - šetam. Kao Forrest Gump, šetanja radi. To se djelomično pretvorilo u oblik meditacije. Samo ja i cesta, ili staza, pa dokle ide, do zalaska Sunca ili do kiše ili dok mi ne dojadi. Mislim da prošle godine kad sam išao pješke u Varaždin nisam napisao blog post, možda nisam ni trebao, pa evo zato sada. Ruksak na leđa, slušalice s glazbom, voda u boci i krenemo.
Smjer ove godine je bila Slavonija, krajnja točka Slavonski Brod, i to je nekako bio idealan ishod, ako bi pješačio sve do Broda i sestrine obitelji. Poželio sam se igrati s nećakinjom. Jedan zanimljiv čovjek mi je davno dao savjet shoot for the stars and you'll hit the Moon, što mi je nekako objasnilo zašto vrijedi imati velike planove, čak i one koji trenutno ne izgledaju realistično: you'll get to the Moon. U ruksak sam stavio par stvar više nego inače, što je doprinijelo tome da se raspao praktički odmah na početku - ali prednost toga što ne šetam divljinom nego perfektno civiliziranom Europskom zemljom je što to vrsta problema koje novac rješava.
Bio je to dobar ruksak, ali već sam ga popravljao nakon Varaždina i sad se raspao na sličim mjestima pa mi je manji mentalni napor zamijeniti ga nego popravljati. A to govori i o pravom cilju putovanja: da se maknem od kompliciranih stvari. Ako nešto mogu riješiti na lak način, ima toliko drugih stvari koje su inače zahtjevne ili hitnije ili jednostavno zanimljivije da mi je drago da ne moram i o tome razmišljati. Vjerovali ili ne, postoji ograničen broj sati u danu i dana u godini, i godina u životu. Vrijedi tražiti jednostavna rješenja.
Ipak, malo sam osjećao krivnju. Ne toliko što sam se lako rješio naprtnjače koja je bila sa mnom jedno 5 godina, nego više sto zbog problema koji je relativno mali, cca 10% cijele stvari, bacam sve. Nekako se ne čini ekološki. Razumijem da su ta plastična vlakna već predugo bila na suncu i degradila su toliko da im treba sve manje da se prekinu, i da taj ruksak nije napravljen da bude toliko robustan, no svejedno, teško se odvojiti od nečeg što je bar djelomično ok. Dok sam tako razmišljao u koji kontejner za reciklažu da ga bacim - sasvim slučajno je oko mene bilo njih barem 5, prišao mi je stariji gospodin koji je u blizini prodavao cvijeće i pročitao u meni zbunjenost ili barem oklijevanje i pitao što želim baciti. Pokazao sam mu ruksak i on je spremno dao savjet: tekstil. Razmišljao sam i o tom kontejneru ali me sprječavalo to što sam prilično siguran da za sirovine od kojih je izgrađen ovaj ruksak nije stradalo niti jedno živo biće. Po opipu, svaki njegov dio je ili od plastičnih vlakana ili metala. I oklijevao sam, dok se nisam sjetio da je i većina odjeće koje svi nosimo također od sintetičkog tekstila. Kad sam kupovao patike za put, našao sam koje mi dobro pašu, ali me...
]]>Bilo kako bilo, u zadnjih godinu dana sam probao dvije dijete koje su dijametralno suprotne: jedna je "krompir dijeta" (da, stvarno, jedeš samo krompir), a jedna "keto dijeta" u kojoj jedeš, pa, ovisno o tumačenjima, no uglavnom bi trebalo biti masno i mesnato. Evo kako su ti eksperimenti prošli.
Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.
Penn Jillete je polovica dueta "Penn & Teller", mađioničari i zajebanti koji zajedno nastupaju od 1970-ih i praktički cijelo vrijeme su među najpoznatijim, najprofesionalnijim i najcjenjenijim izvođačima u povijesti. Među ostalim, možda ste ih vidjeli i u seriji Penn and Teller: Bullshit gdje istražuju popularne urbane legende i slična uvjerenja.
Kao što se može vidjeti iz slika i video zapisa, Penn je gromada od čovjeka, višlji od 2 metra, ali prije nekoliko godina je skoro umro od posljedica problema koji su vezani uz njegovu težinu, i to uobičajenih stvari: tlaka, šećera, srčanih problema. I onda je morao smršaviti, i smršavio je oko 50 kg u manje od godinu dana. Knjiga "Presto!" je njegov dnevnik kako je to napravio, što je radio da tako drastično smršavi.
{width="80%"}
Nekako otprilike prije godinu dana sam čitao ovu knjigu i bio inspiriran da probam i ja. E sad, način na koji je Penn ostvario tako radikalno mršavljenje se dobrim dijelom bazira na "krompir dijeti" u kojoj, doslovno, se jede samo krompir, koliko god hoćeš. Ne krompir pržen u ulju, ne krompir s maslinovim uljem, nego samo krompir, kuhan, eventualno sa soli, biberom i malo začina, to je sve. Kad sam to pročitao, činilo mi se nevjerojatno jer sam pretpostavljao da se krompir sastoji uglavnom od škroba, odnosno složenih šećera odnosno ugljikohidrata, no onda je Penn krenuo objašnjavati kako i zašto. Ukratko, upoznao je "ludog znanstvenika" čija teorija je bila da krompir u osnovi sadrži minimalne količine ugljikohidrata, osnovnih minerala i vitamina, te je zbog toga moguće preživjeti dugo vremena (ne zauvijek, očito) na prehrani koja se sastoji samo od krompira. I doista, pogled na Wikipediju je potvrdio da u 100g krompira ima oko 18g ugljikohidrata, što je praktički ništa kad se usporedi sa žitom, rižom i kukuruzom koji imaju od 70 do...
]]>Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.
Ponekad se pitam koliko prava imam pričati o knjigama koje nisam pročitao. Nassim Taleb je naučio čitati Babilonsko pismo samo zato da bi mogao s autoritetom pričati o Hamurabijevom zakoniku, a ja još nisam našao vremena pročitati nijednu njegovu knjigu, nego pišem o sažetku knjige kojeg je napravio netko drugi. S jedne strane bilo bi bolje da sam temeljit i konačno pročitam par Talebovih knjiga, no s druge strane, pročitao sam dovoljno komentara i blogova o tim knjigama da mi se čini premalo marginalno korisno da pročitam još i same knjige. Život je kratak.
{width="80%"}
Možda najvažniji Talebov lajtmotiv koji se provlači kroz njegova djela je da je svijet daleko daleko "slučajniji" nego što pretpostavljamo, da je vjerojatnost događanja nepredviđenih okolnosti zapravo iznimno velika, da nikad ne znamo baš sve činjenice o bilo čemu, i da je jedini koncept "sigurnosti" kojeg vrijedi razmatrati onaj kojim se osiguravamo od nepredviđenih događanja. "Sigurnost" nije imati posao iz razloga što ako nemamo posao ćemo imati financijskih problema: to je apsolutno predvidljivo i definitivno će se dogoditi, nego je "sigurnost" imati "plan B" kad se dogodi nešto totalno nepredviđeno, kao u ovom slučaju bolest, prometna nesreća, ekonomska kriza ili rat. A...
]]>Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.
Kineska civilizacija koja se razvijala posve neovisno od utjecaja koje smatramo da su ključni za "Zapadnu" civilizaciju, najviše Grčke i Rima, nam se zbog toga često čini neobičnom, čudnom. Povijest Kine kao takve, seže barem 2000 godina prije N.E., a razna područja koje sada pokriva Kina su bila naseljena barem 10.000 godina prije N.E. Za usporedbu, Babilonsko carstvo koje se više-manje smatra jednim od značajnih utjecaja na zapadnu civilizaciju (Babilonski mitovi su utjecali na formiranje svih religija ovog prostora), je postojalo otprilike baš tako negdje, oko 2000 godina p.n.e. Ali za razliku od zapada, gdje se mi sami ne smatramo naročito Babiloncima, Kinezi su stvorili priču o tome da su oni stvarno kontinuirano društvo koje seže barem od dinastije Xia prije 4000 godina, te još niza polu-mitoloških plemena i vladara od ranije. Ipak, ta "kontinuiranost" nije apsolutna - mijenjale su se dinastije, vladari, pa čak i narodi koji su vladali nečim što bi danas nazvali "Kinom". Ispada da je taj naziv prikladniji za teritorij nego za državu, kao kad bi danas smatrali da naziv "Mediteran" označava državu. Tek oko
Među narodima koji su činili ili vladali Kinom, ističu se:
Kina je imala svoje "zlatno doba" prije zapada, u kojem su razvili tada najnaprednije tehnologije na svijetu: kompas, barut, papir, tiskarski stroj, sat, te veliku i snažnu mornaricu s brodovima čija veličina je bila neviđena sve donedavno.
U jednom trenutku, Kina je mogla osvojiti svijet. Ali nije, nego su se povukli u sebe, propustili ostvariti trgovinske veze, demolirali mornaricu, i stagnirali 500 godina.
{width="80%"}
Ovaj link je na epizodu BBC-evog dokumentarca o Kini, s naglaskom na razvoj tehnologije i civilizacije. To je prva...
]]>