Teorija Juliana Jaynesa o tome da je svijest posljedica jezika a jezik posljedica kulture odnosno komunikacije je jedna od onih koje se često pojavljuju i zvuče vrlo intrigantno. Je li koncept božanstava samo slučajni produkt toga da nismo bili spremni drugačije objasniti glasove u svojoj glavi? Drugi link je na zbirku SF priča kineskih autora koja mi se vrlo sviđa jer mi je to rijedak doticaj s načinom razmišljanja i kulturom koja je primjetno drugačija od naše - a sve kroz SF priče koje opisuju ljude i ljudske interakcije a ne tehnologiju.
Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.
Veronique Greenwood: Consciousness Began When the Gods Stopped Speaking
Jedno od čestih i još uvijek neodgovorenih pitanja u psihologiji je: kako je nastala i razvijala se svijest u ljudi? Jedan od istraživača koji su ponudili svoj odgovor je bio Julian Jaynes, koji je sastavio intrigantnu teoriju razvoja svijesti baziranu na neuroznanosti kombiniranoj s interpretacijom povijesnih zapisa ali i mitova i legendi, a ide otprilike ovako: svijest je posljedica interakcije (komunikacije) unutar zajednice a ne biološki nužna stvar; što su te interakcije raznovrsnije i bolje, to je i svijest razvijenija. Jaynes je definirao svijest kroz "unutrašnji govor", onaj glas s kojim sami sebi pričamo pa je, logično, svijest mogla postojati samo ako postoji jezik, a jezik postoji samo u komunikaciji među ljudima. Početci razvoja tog "unutrašnjeg govora" mora da je izgledao čudno i neobično ranim ljudima, koji su možda takvu iznenadnu pojavu glasa u svojoj glavi proglasili božanstvom.
Jaynes ide dalje u analizi kako bi takav početak razvoja mogao izgledati i poziva se na činjenicu da su polovice mozga relativno specijalizirane. Velika većina funkcija vezanih uz govor i logično razmišljanje je locirana u lijevoj polutci, dok su u desnoj funkcije vezane za intuiciju, kreativnost, maštu i interpretaciju glazbe. Jaynesova pretpostavka je da su prošlosti polutke bile još više specijalizirane s još manje komunikacije između njih, a posljedica takve specijalizacije su bile iznenadne halucinacije kad bi lijeva polutka odjednom dobila informaciju - intuiciju ili zaključak koju ne može logički objasniti - od desne strane, kao da je odjednom došlo "prosvjetljenje". Otuda naziv za njegovu teoriju "bicameral brain" - mozak sastavljen od dvije strane koje su više-manje neovisne.
{width="80%"}
Moderna psihologija i neuroznanost smatraju mozak, barem današnji mozak, mnogo fluidnijim i povezanijim od toga. Dokumentirani su slučajevi kad su se funkcije u oštećenim dijelovima mozga jednostavno stvorile negdje drugdje. Doduše, takvi slučajevi su relativno rijetki. Ono što je sigurno je da je svijest daleko manji dio ukupne osobe i njenog ponašanja nego što se smatralno prije 100 godina, i da je prilično primjenjiv model (da li je taj model "stvaran" ili ne, još ne znamo) u kojem imamo "pod-osobnosti" koje svaka vuče na svoju stranu, a kojima je dodirna točka to nešto što zovemo svijest. Jordan Peterson zbog toga priča o tome kako je integrirana i posložena osoba ona u kojoj su želje, ponašanja i ciljevi takvih pod-osobnosti unificirani ispod jedinstvenog cilja svjesnog dijela nas, ali i o tome da je iznimno malo toga što smatramo svjesnim dijelom nas zapravo naše, nego je pod stalnim i velikim utjecajem interakcija s ljudima oko nas. Jedna od posljedica toga je da su stoga ciljevi koji najviše doprinose osobnoj sreći oni koji se protežu na našu okolinu.
Zanimljivo je da su Richard Bandler i ekipa u NLP-u nabasali i na to: na postojanje pod-osobnosti koje izravno ali nesvjesno utječu na ponašanja ljudi, kojima se može svjesno komunicirati, često na vrlo ograničen način, i razvili su i tehnike kojima su takvu komunikaciju koristili u terapeutske svrhe, no kao da nisu znali što dalje s tim. Kako postoje dosta veliki rizici u tretiranju pod-osobnosti kao da su zasebne ličnosti, tehnika "Six step reframing" je napuštena i ne predaje se više. Vjerojatno je i bolje tako.
Knjiga Juliana Jaynesa, "The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Brain" je prekrasno pisana, s vrlo slikovitom prozom. Za primjer, slavni početak te knjige je rečenica: “O, what a world of unseen visions and heard silences, this insubstantial country of the mind!” Nažalost, i vrlo je dugačka i opširna i nisam ju pročitao do kraja. Ovaj članak koji linkam mi izgleda kao vrlo dobar pregled Jaynesove teorije i knjige, te sadrži njihovu interpretaciju i kritiku kroz moderna znanstvena istraživanja.
Zašto mi se sviđa: “Consciousness is a much smaller part of our mental life than we are conscious of, because we cannot be conscious of what we are not conscious of.”
Što sam naučio: “There is such a difference between the consciousness of a chimpanzee and human consciousness that it requires a special explanation, an explanation that heavily invokes the human distinction of natural language.”
Link na Consciousness Began When the Gods Stopped Speaking.
Invisible planets: Contemporary Chinese Science Fiction in Translation
Ova knjiga je zbirka SF priča kineskih autora, i kupio sam ju slučajno, u papirnatom izdanju, u Algoritmu. Priče su dobre, no još više od toga mi je zanimljiva kultura koja je vidljiva kroz njih. U pisanju kineskih autora se provlače drugačije navike, drugečije pretpostavke i načini života, civilizacija koja ima svoju povijest koja je različita od naše. Na primjer, sasvim se dobro vidi koliko su Kinezi svjesni svojeg nedavnog rasta i razvoja kao svjetske industrijske sile - doslovno "tvornice svijeta" i da su takav razvoj morali nečim platiti. Autori znaju što Shenzen znači za svijet i za Kinu, te da žive u državi čiju vlast je vrlo lako opisati kao "režim."
Zbog tog susreta s drugačijom kulturom, preporučam knjigu svima koje zanima kombinacija futurizma i povijesti.
Zašto mi se sviđa: Najbolje SF priče, bilo na papiru ili na TV-u ili u kinu, su one kojima je futuristička scenografija samo pomoćno sredstvo da ispričaju nešto o ljudskoj prirodi. Ovo su takve priče.
Što sam naučio: Priča u kojoj režim ekstremno opresivno cenzurira komunikaciju i interakciju ljudi ne samo da je uspjela biti objavljena u Kini, nego je i dobila nagrade i bila je prevedena na engleski.
Što dalje?
Vrlo jednostavno - ajmo pričati o onom što smo čuli. Može na Internetu, ovdje dolje, a još bolje na pivu! Znate li za slične long-form podcaste ili blogove koji bi mi mogli biti zanimljivi? Pošaljite mi ih!
P.S. Ako niste dovoljno domaći s engleskim jezikom, ostavite komentar pa ću detaljnije prepričati dijelove podcasta!