Na Kubi postoji nekoliko općenitih vrsta restorana i barova, po mojoj slobodnoj prosudbi: državni, kvazi-privatni turistički i kvazi-privatni trendy. Državni postoje uglavnom jako dugo, dobar dio su nacionalizirani u revoluciji a imaju tradiciju još iz pred-revolucijskih vremena. Ovdje rade ljudi doživotno, i čini mi se da su imali prilike od svojih izravnih prethodnika naučiti zašto se neke stvari rade, ne samo kako. Na primjer, zašto konobari nose kecelje, zašto postoji više vilica i noževa oko tanjura i u kojem redoslijedu, i zašto i kako raditi ukrase tekućom čokoladom po i oko kolača na velikom tanjuru. Ovi srednji, turistički su vrlo mladi, vjerojatno postoje kraće od godinu dana (sudeći po namještaju), no takve stvari su vjerojatno vidjeli tek na filmu, pa improviziraju. Biti ću buržujska pizda pa ću reći da je efekt sladak - trude se, samo još ne znaju zašto. Ovi treći su kaotični, čini mi se da žele ostaviti dojam anti-establišmenta, imaju "službene" natpise da Hemingway nikad nije nogom stupio u zgradu, puštaju kvazi-rock glazbu i posluga jedva stoji na nogama od navale gostiju pa i da hoće, ne mogu paziti ninašto.
U državnim lokalima konobari su najcrnji ultra-balkan, namjerno spori, debeli (u Kubi je to poduhvat!), i općenito sa stavom da im je ispod časti služiti ikoga. Nose kave jednu po jednu, pa onda šećer. U kvazi-privatnim, konobari se trude, brinu se za goste. Čini mi se da još nemaju iskustva npr pamtiti ili pisati kompleksne narudžbe za broj gostiju veći od dva, no vjerujem, naučiti će. Trendy su opet onako, all bets are off.
Kuhari u državnim znaju što rade, i vjerojatno kuhaju više stvari istovremeno. Imaju ograničenu ponudu, no solidnu. Kvazi-privatni imaju širu ponudu, više eksperimentiraju, no češće ostaju bez namirnica i čini mi se imaju manje iskusne kuhare. Trendy često rade egzotične stvari kao Asian fusion, i mogu platiti odlične kuhare, no opet, all bets are off.
Ne postoji domaća autentična Kubanska kuhinja, jer kao prvo Indijanaca već stoljećima nema, a kao drugo, u najboljim vremenima cijeli otok je bio Europska luka ili skladište. Ono čega tu i tamo ima su malo neobične kombinacije začina i priloga, ništa egzotično. Na primjer, ananas u neočekivanim jelima, razni pripravci od banane kao prilog, te nekoliko varijacija biljaka sličnih krumpiru. Kruh jedu samo turisti. Omiljeni narodski prilog je riža sa malim crnim grahom, mislim da su to fava beans. Biber je iznimno rijedak, gotovo nepostojeć. Isto tako i drugi ljuti začini. Soli ima u relativno malim količinama. Okusima jela me po nedostatku začina podsjećaju na "srednjovjekovnu europsku" kuhinju - komadi mesa, neko šljivoidno suho voće za prilog, neko korjenoidno povrće. Vrlo malo soli. Izneđujuće malo paradajza. Ne znam zašto nemaju kukuruza, možda je previše kiše?
Svatko tko ima neku šupu za iznajmiti turistima, čini to, baš kao i kod nas na moru. Njihove kuće i pogotovo te sobe su vrlo čiste i uredne u usporedbi s time da im je na ulici blato. Posvuda su primjeri jednostavnog neiskustva u turizmu: npr da blizu kreveta nema utičnica za struju za punjenje mobitela, ili ormarića na koji bi stavio naočale i mobitel, ili ormarića uopće, ili stalka za šampon i sapun u kupatilu, ili prozora u sobi (bivšoj šupi)... sitnice tog tipa. Trude se oni, cijene ipak te ogromne pare koje se slijevaju, no kako sami nisu bili turisti, nemaju osjećaj što treba i zašto se neke stvari rade tako.Zamislite nekog tko je palačinke vidio samo na televiziji kako radi palačinke. Tako se ovdje rade "luksuzne" stvari.
{width="800px"}
Na slici: pohana svinjetina posuta mrvicama kikirikija, najegzotičnije jelo koje sam probao do sad na Kubi. Inače za turiste imaju ogromne količine morske hrane, od riba do jastoga, i probao sam većinu, no jednostavno mi ne leži taj okus. Tko voli okus mora, ovdje će biti sretan.