Pred kraj ture, vrijeme je za malo korekcije početnih dojmova. Uglavnom su to korekcije intenziteta, više nego sirovih činjenica.

Tura je tako osmišljena da nas je prvo šokirala starom Havanom, koja jeste Hirošima, no ne vrijedi ju generalizirati na ostale gradove. Kasnije smo (do sada) bili u Trinidadu, Cienfuegu i Santa Clari, i svi oni imaju uredne i relativno očuvane gradske jezgre. Niti jedan od njih nema tako "američko - apokaliptičnu" atmosferu. Zapravo, imaju različite mješavine europskih arhitektura i kultura (Cienfuego je Francuski) koji su mahom ostali. Ne znam što se dogodilo Havani i zašto. Onaj mali dio stare Havane koji je kao restauriran je prelijep.

Onaj dojam rata sela i grada ... nisam siguran. Drugi gradovi koji smo vidjeli nisu tako stradali. Doduše Trinidad je vrlo prljav i djelomično ruševan, no puno bolji od Stare Havane. Doduše Santa Clara ima zanimljivu revolucionarnu povijest, da su tu bile borbe s najviše žrtava s obje strane. Možda kao podsjetnik, možda kao upozorenje, možda kao malu osvetu prema gradu, dio zgrada u centru još ima rupe od metaka i gelera po fasadi iz tog doba.

Restorani u starim gradovima izvan Havane su... normalniji. Često ne vrijede one generalizacije od neki dan. Većina ih se specijalizirala za turiste i posluga i ponuda su dobri (doduše ipak još nemaju praksu žongliranja s više narudžbi i tajminga kad početi sljedeće jelo dok gost upravo završava prvo - no trude se). Cijene su paprenije nego u Havani.

Hranu, smještaj i bijelu tehniku (npr frižidere) nije da dobiju u potpunosti besplatno od države, nego za novce koji su i njima smiješni, po par (naših) centi mjesečno, a još toliko ih dođu režije. S obzirom da je drža gotovo jedini poslodavac i baš svakog će zaposliti, Kuba je još uvijek zemlja u kojoj netko tko ne želi raditi, ne mora, makar ima posao.

Za Fidelom mahom tuguje starija generacija, napisao sam 40 godina kao odokativno godište podjele, i to mi se još uvijek čini točno. Naravno ima iznimaka, na primjer mlađi koji su osobito revolucionarni ili su dobili poziciju moći od partije (npr policajci), ili stariji koji su preživjeli neku osobitu nepravdu. U svakom slučaju, i jednih i drugih ima oveći broj i društvo je zbog toga nužno podijeljeno. Ima i onih kojima je uglavnom svejedno. Raul je paradoksalan: sa stajališta revolucije i kulta ličnosti je daleko manje popularan od Fidela. Možda zbog toga, on je počeo sve ovo otvaranje Kube prije par godina. Ima kćer (koja kao i skoro sva djeca skoro svih visokih dužnosnika živi i "studira" izvan Kube) koja je lezbijka pa utječe na liberalizaciju i jačanju LGBT prava u Kubi. A s druge strane sam čuo da je Raul vrlo konzervativan što se tiče politike i društvenog poretka. Kako će se to kombinirati - vidjeti ćemo. Nakon Raula, najvjerojatnije će ga naslijediti najviši partijski dužnosnik, koji slijedi njegovu političku konzervativnost (gesta kojom ga opisuju su dlanovi prema ušima i gledaj naprijed, kao ono za konje).

To bi bilo to... Ostalo za sada stoji.

Iskoristio bi ovu priliku da ponovim jedno mišljenje koje se nije promijenilo: koliko je Kuba sigurna zemlja za turiste. Vrlo je različita od naših bliskih zemalja, i zbog te različitosti treba ju posjetiti, no vrlo je sigurna. Što ne znači da preporučam da svaki balkanski pastir dođe ovdje pišati po slici Fidela koji je netom prije polio benzinom i zapalio, jodlajući, no za sve ostale, biti će vam lijepo tu. Zapravo, biti će vam još ljepše ako imate debeli novčanik - a to je nekako i autentično iskustvo proklijalog kapitalizma u Kubi.

{width="400px"}

Na slici: rupe od metaka iz revolucije na fasadi hotela Santa Clara u centru istoimenog grada.

{width="400px"}

Na slici: jedan od domaćina; prije nacionalizacije njegova obitelj je bila najbogatija u gradu