Još dok sam s više entuzijazma pokušavao promijeniti svijet, susretao sam ljude koji su mislili da trebam biti, pa... više "crven". Naravno, nema smisla voditi se time što drugi ljudi očekuju od mene (osim ako mi životni cilj nije postati bezličan), ali s vremena na vrijeme se još ljudi iščuđavaju s pokojom stvari koju kažem ili napravim, pa evo, na jednom mjestu, moja wish-lista natuknica za društvo u cjelini. Usput, ponovno bi rekao da podjeli na lijeve i desne i crvene i plave i žute nema mjesta u pametnom razgovoru nego je potrebno iz lepeze svih ideja sastaviti ugodan i izvediv skup praktično primjenjivih koncepata. Nemojte očekivati brdo referenci i žargona u ovom tekstu, ipak nisam političar ;)

Uloga države

• Država je service provider - državni aparat nema smisla sam po sebi i država nema smisla sama po sebi izvan toga da pruža usluge određenoj populaciji na određenom prostoru. Treba se izdići iznad nacionalizma: ta faza je bila potrebna u prošlom povijesnom trenutku, kojeg više nema. To ne znači da se ne treba ponositi obitelji, gradom, regijom, državom i slično, ali treba razmišljati šire.
• Neke stvari moraju biti "državne", neke ne smiju.
• Pod one koje moraju brojim one za koje smo se kao društvo odlučili da moraju biti dostupne baš svakome i dovoljne kvalitete - počevši od zaštite sloboda na samoodređenje po svim kriterijima, do konkretnijih kao zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, struja, voda, komunalac, te vrlo, vrlo uskoro (manje od 10 godina) i Internet. To znači da država mora ponuditi "dovoljno kvalitetne" usluge u svim tim područjima, bilo besplatno ili po vrlo razumnim cijenama, no ne znači da država smije imati monopol u njima. Skup usluga koje država pruža trebaju biti dovoljne da omoguće što god mi kao društvo smatramo da je "dovoljno dobar život" građanima, a za sve ostalo postoji tržište. Fraza "dovoljno dobar život" je minsko polje - za mene ona znači i spremnost na škakljive kompromise - da budem banalan, ako država pokriva nekome protezu, pokriti će onu koja je funkcionalna a ne nužno onu koja je lijepa.
• To ne znači da država sama po sebi mora proizvoditi i u svom vlasništvu imati sve potrebno za ostvarenje gornjih ciljeva; ponekad je isplativije rentati ili dati koncesije (dogovor tipa "izgradi cestu i imaš koncesiju cestarine na X godina" smatram povoljnim, osobito ako je cesta skupa, ima puno tunela itd).
• U praktički svim drugim temama, država se ne smije petljati. Mislim da svaki primjer ovdje treba puno detaljnije objašnjenje jer je Hrvatska danas kao loš micro-manager koji previše toga regulira, a građani su toliko naviknuti na visoku razinu regulacije da ne vide alternative, ali evo telegrafski (samo izbor između mnogo njih): odnosi između poslodavca i radnika (uključujući minimalac, radno vrijeme, uvjete otpuštanja i sl.), određivanje cijena na tržištu, osnivanje i gašenje tvrtki, te djelatnosti kojima se one bave.
• Shema nalik UBI-u je nužna. Mislim da je značajan (ako ne i jedini) razlog zašto trenutno država regulira tako puno jednostavno ekonomski strah: radnici su u strahu da neće naći posao ako ih otpuste, dužnici u kreditu s varijabilnom kamatom da banke neće povećati kamatu (aka "švicarac"), umirovljenici i branitelji da mirovine i naknade neće pasti itd. Sa shemom koja uključuje UBI, sve to bi nestalo: ljudi s osiguranim osnovnim prihodom ne bi pristajali na poslove koji su izrabljivački, oni koji izgube posao ne bi odjednom ostali bez prihoda, nego bi im se prihod drastično smanjio na razinu preživljavanja, a ako je razlika prevelika, to bi ih tim prije poticalo da nađu nove poslove; ako bi država osiguravala minimalne stambene prostorije, nitko se ne bi bojao da će ostati na ulici, ili preseliti u novo mjesto radi posla. U osnovi, jedina šteta koju bi ljudi doživljavali bi bio pad standarda života: radilo bi se ne za život, nego za standard.
• Progresivno oporezivanje je nužno, pogotovo za tvrtke (nečim se mora financirati UBI), no razredi moraju biti usklađeni s ciljem kojem se kao društvo teži, a ne služiti da se zacementira sadašnje stanje: na primjer, ako je cilj da "srednja klasa" bude na razini Njemačke, onda će se srednji porezni razred staviti na neto 2000€ mjesečno, tako da struktura poreza "vuče" povećanje zarade, a ne blokira ju.
• 90% ili više birokracije je moguće zamijeniti već danas računalima, dobar dio regulacije u tržištu se može zamijeniti boljom informiranošću kupaca: ne mora se nužno regulirati kvaliteta goriva na benzinskim pumpama, ako postoji automatizirani sustav koji 24h dnevno preko Interneta daje informacije o kvaliteti goriva na svakoj stanici, te kupci na temelju tih podataka mogu sami birati.
• Manje regulacije ali drakonske kazne: ako npr. neka tvrtka reklamira na televiziji da marihuana liječi rak, to smije napraviti, no ako se bilo koji građanin potuži da to nije točno i tvrtka ne može prezentirati medicinsku studiju koja to dokazuje po pravilima struke, tvrtku treba globiti ogromnim fiksnim iznosom i dodatno još duplo većim iznosom nego što je bio prihod tvrtke u prodaji proizvoda od marihuane.
• Da bi povećanje odgovornosti kao u gornjem slučaju bilo moguće, potreban je drakonski nadzor raznih oblika suradnji među tvrtkama (da se ne bi dogodilo da tvrtka koja daje reklamu "nestane" odn. da odjednom nestanu njeni prihodi i nema se koga globiti).

Dio ovih točaka je svjesno utopistički, osobito UBI, ali nečem se mora težiti. Možda bi dio rješenja bio u sustavu s dvije valute (vrste novca)

• jednu s kojom se plaćaju samo državne usluge i lokalno proizvedena hrana, drugu za sve ostalo, ali to ima svojih opasnosti.

Kultura i religija

• Ljudi kao vrsta imamo potrebu vjerovati u nešto, mislim da je to neosporno iz objektivnih razloga: evolucija vrste i društva su nam povezane i pogotovo danas moramo vjerovati u puno stvari o kojima ne znamo ništa (od toga kako radi iPhone, do kako se prave i rade cjepiva).
• Maksimum u kojem se država može petljati u vjerovanja je utoliko što mora provoditi objektivno dobra pravila, na primjer ona o cijepljenju. Cijepljenje nije 100% učinkovito, ali to je ok (jer ni padobrani nisu 100% učinkoviti, pa ne vidim ikoga da zabranjuje pilotima da ih koriste), nego su dovoljno učinkovita na velikom uzorku populacije da budu korisna.
• Sloboda religije uključuje i slobodu od religije, što je u praksi primjenjivo na više područja: od financijskog (da vjernici plaćaju svojim religijskim zajednicama a ostali u neke druge svrhe), preko edukacije (evolucija je sasvim dokazana i moraju ju znati svi koji moraju znati da je 2+2=4, dok ne moraju svi znati koje sorte je bila Evina jabuka), do praktičnog životnog (nema smisla da članovi jedne religije zabranjuju članovima druge da nešto jedu ili nešto oblače ili nekog žene).