Jučer je bila velika rasprava na HackerNewsima oko toga kako je web u neku ruku skrenuo na lošije u zadnjih 15-tak godina. Članak je više nego malo nostalgičan i autor se sjeća samo lijepih stvari a zaboravlja ružne (na primjer - AltaVista, popularna tražilica prije Googla, koja je bila daleko lošija od njega), no jedna pritužba itekako stoji - trenutni web je katastrofa za osobnu privatnost.
Gotovo sve stranice su načičkane reklamama i alatima za praćenje posjećenosti koji pokušavaju skužiti što pojedine korisnike zanima. Ove stranice nisu iznimka, nažalost (i zarađuju oko 15€ mjesečno, jer su mali blog). Te informacije se analiziraju i prodaju i preprodaju, koriste za identificiranje pojedinih osoba, za stvaranje balona osobnih mišljenja i uvjerenja, za serviraje fake news prema onima koji ih žele. A sve to iz jednog razloga i da bi se riješio jedan problem: gotovo isključivi način zarade izravno od sadržaja na Internetu danas je od reklama.
Ne samo na Internetu, doduše. Ovu strategiju su započeli radiji i televizije, koje zbog jednosmjerne tehnologije distribucije sadržaja nisu mogli drugačije, a web autori su je, opet zbog ograničenja, prihvatili. Samo ovaj put ne zbog ograničenja tehnologije, nego zbog ograničenja vlastitog načina razmišljanja i nedostatka podrške banaka koje su, po svom vlasitom izboru, ekstremno tehnološki spore. Čak je i Bitcoin nastao iz lude ideje da se zamjene tako spore institucije i uvede brzo i jednostavno plaćanje na Internetu. Možda isprva neočekivano, ali definitivno dobrodošlo, Bitcoin je zapravo doprinijeo pritisku na banke da se skuliraju i počnu razmišljati o Internetu, te zbog toga imamo današnju situaciju da je prodaja preko Interneta relativno lagana za implementaciju. No, a ovo je ključni moment: nije dovoljno lagana.
Mikrotransakcije su tema zbog koje mi futuristi često želimo zaplakati. Odnosno, nedostatak mikrotransakcija. Dok je relativno lagano kupiti nešto po 5 dolara i platiti bilo karticom bilo preko servisa kao što su PayPal, KEKS, Revolut i slični, na tih 5 dolara ide i dalje određena količina frikcije u vidu naknada za procesiranje (tj. onog na čemu kartičari zarađuju). U Americi to je 5 do 10 centi + 1.3% do 3.5% po transakciji, a u EU je možda još i povoljnija situacija, ali značajnije od toga, postupak je i dalje kompliciran. U slučaju PayPala (koji ima uvjerljivo najgore uvjete) potrebno je barem logirati se, a u slučaju kartica, potrebno je verificirati svaku transakciju. Ovaj način rada čini mikrotransakcije tek daljnjim snom.
Ali možda da pojasnim što mikrotransakcije trebaju biti: trebaju biti mehanizam kojim ćete platiti jedan cent kad čitate ovaj blog post. Ili LinkedIn blog post. Ili članak na portalu s vijestima. A sve to na način koji je ekstremno lagan i transparentan, možda čak samo s notifikacijom da se transakcija događa. A ako je jedan cent previše, onda pola centa, ili bilo koju drugu podjelu. Možda će neke web stranice ići na masovnost i naplaćivati tek 0.1 cent za nešto. Tko zna. Ono što znamo je da nitko normalan trenutno ne bi tokenom odobravao transakciju od jednog centa kad otvori web s vijestima.
Postojanje te mogućnosti bi riješilo ogroman problem privatnosti i maknulo bi konstantan pritisak kojeg globalne megakorporacije u svijetu medija čine na svoje korisnike da gledaju sve više reklama i da im se prati sve više ponašanja.
Uzmimo na primjer Facebook, koji ima godišnju zaradu od 86 milijarde USD i oko 3 milijarde korisnika, što znači da godišnje Facebook zaradi oko 28 dolara po korisniku. A sve to ne direktno od korisnika nego od firmi koje plaćaju reklame. Ne bi li voljeli platiti Facebooku $28 godišnje da vas ostavi na miru? (to je skoro 4x jeftinije od Netflixa).
Još gori primjer je Google, koji uz sve što radi, ima i ogroman monopol na alat s kojim se gledaju njihovi i drugi sadržaji: browser Chrome. Nedavno su najavili promjene u browseru koje će efektivno onemogućiti blokiranje reklama. Da, dobro ste pročitali, alati za blokiranje reklama u Chromeu će uskoro prestati raditi - zato što Google živi od reklama. Vrijeme je za povratak na Firefox - koji je isto besplatan, do daljnjega.
Ono što starim generacijama fali, ali mlade počinju biti svjesne toga, je da ništa nije besplatno. Prije Netflixa smo koristili torrente stvaki dan, sada plaćamo par dolara i riješili smo si taj problem.
Bizarna stvar je da je od početka zamišljeno da se sadržaj na webu naplaćuje, samo nije postojala, i trenutno ne postoji, podrška od strane naplatnih sustava. A ne postoji ni vjera da se to može u praksi napraviti, jer puno vremena je prošlo i ljudi su navikli da je sve besplatno. Davno sam predlagao uredništvu časopisa za kojeg sam pisao da razvijemo sustav za plaćanje mikrotransakcijama, sa ili bez blockchaina, nije bitno, koji bi funkcionirao baš kao što sam opisao, skidajući nekoliko lipa (jednokratno) za članke, ali nisu prihvatili jer nisu vjerovali da će ljuti htjeti plaćati. Kako godine idu, možda se stvari promijene.
Metaverse kao ideja koja uključuje tehnologiju kojom se bavim - proširena stvarnost - je dovoljno nov da možemo neke od grešaka ispraviti odmah. Naša vizija Equinox Metaversea odmah uključuje poslovne mogućnosti i svjesnost da komercijalni elementi moraju biti uključeni, jer to je jedini način da bude dovoljno kvalitetnog interesa za stvaranje sadržaja, iskustava i proizvoda unutar Metaversea, te da se održi. Koliko god je moguće, sadržaji u Equinoxu imaju opciju biti naplatni. Ne forsiramo to, ali vidimo da je to iznimno dobra opcija ako ne želimo invaziju u privatnost naših korisnika da bi im prodavali oglase. Ovo je novi medij, i možemo barem učiti iz prošlosti kako izbjeći najveće probleme.
Nekada smo bili optimistični, mladi, ratoborni i naivni, i mislili da možemo promijeniti ljudsku prirodu i ekonomiju svijeta, danas radije idemo surađivati, a ne rušiti, graditi nove katedrale i nova trgovišća na onim temeljima koji su se pokazali solidnim kroz godine.