Korak 1: turisti i drugi kupci usluga i dobara koje izvozimo, te obiteljski ljudi koji šalju nazad svoju ušteđevinu, uplaćuju eure u Hrvatsku. Ne mogu naći ukupni zbroj, no najvjerojatnije je bio oko 20 milijardi eura godišnje u 2019.
Korak 2: u Hrvatskoj se zapravo ništa ne može kupiti s eurima nego s nekim fiktivnim papirićima koji se zovu kune. Nije da euri nisu fiktivni papirići, ali s obzirom koliko ljudi na svijetu koristi eure a koliko kune, nitko ne vjeruje puno u kune. Čak ni u Hrvatskoj jer se sve skuplje od veš mašine broji u eurima. Stoga, euri se pretvaraju u kune. Način na koji se euri magično pretvaraju u kune je da banke, i na kraju centralna banka, mijenja određeni broj eura za određeni broj kuna. Euri idu bankama, kune idu narodu. Pri interakciji banaka i centralne banke (HNB) se ova brine da tečaj ostane koliko-toliko stalan.
Korak 3: kako se u Hrvatskoj ništa zapravo ne smije kupiti eurima (tj. građani ne smiju), tako se vani ništa ne može kupiti kunama (jer ih nitko neće). A skoro sve uvozimo. To znači da na primjer Lidl d.o.o. kad hoće naručiti svoju robu od centralne firme, odnosno Lidl GmbH, treba centrali poslati eure. Odakle im euri kad svo građanstvo kupuje u kunama? Pa, kupiti će eure od banke. Koje točno eure? One koji su turisti (i ostali) unijeli. Isto rade i Konzum i svi ostali, da ne bude zabune.
A po kojem tečaju?
Onom s kojim, najviše u papirićima koji se zovu kune, zarađuju banke, mjenjačnice i spekulanti. Nešto "zaradi" (odn. prikupi u zalihe) i HNB radi održavanja tečaja. Sve ovo nije neka naročita specifičnost Hrvatske, nego i svih drugih zemalja koje imaju tako drastičan uvoz u odnosu na izvoz.
Sad, da smo mi dična i ogromanjska zemlja koja drma svijetom, sve 5, nitko lud ne bi mijenjao sustav koji funkcionira. Ali nismo.
U postojećem sustavu s kunama i eurima nikome nije dobro, ni firmama jer svaka transakcija s inozemstvom mora proći bar jednu promjenu valute (a ako se radi o "egzotičnoj" valuti i dvije - hrk -> eur -> yeni), ni narodu jer većina ljudi razumije na neki način da su kod nas marže, porezi i krediti nepovoljni u odnosu na druge države, ali ta činjenica se zamagljuje kad moraju "napamet" pretvarati kune u eure da bi to stvarno vidjeli crno-na-bijelo.
A što s cijenama nakon uvođenja eura?
A što bi bilo, kad se ionako skoro sve uvozi. Tko digne cijene jabukama iz Španjolske zato što mu je sad LAKŠE poslovati sa Španjolskom je pizda. Uz malo sreće i agilnosti (neće to država, moraju sami), lakše će biti domaćim poljoprivrednicima izvoziti ekološke i kvalitetne proizvode u eurima jer će im odjednom postati dostupni servisi i web shopovi na kojima mogu prodavati, a koji trenutno ne podržavaju Hrvatsku zbog čudne valute.
A što s argumentom "pa nije to nešto veliko, ta razlika u tečaju" - ne radi se samo u razlici u tečaju nego i u papirima, birokraciji i čekanju na bankovne transakcije dok se mijenja između kuna i eura. Sve to zajedno je trenje u gospodarstvu - isto kao što trenje čine mase nepotrebnih opterećenja koji malo po malo otkidaju od gospodarstva - nije to jedini problem, ali razmišljanjem "pa ne trebamo rješavati jedan po jedan problem" nećemo nikad početi.
I tek sada, iza svih ovih, idu svi oni službeni politički argumenti tipa imati ćemo glas u europskom monetarnom sustavu, biti će bolji rejting, manje kamate, moći ćemo glumiti Grčku pa uvjeravati Nijemce da nam spašavaju ekonomiju i sl. - nije to loše, ali su samo posljedica lakše trgovine zbog iste valute, ne uzrok.