Puno puta sam pisao o Petersonu, Jordanu Petersonu, danas vjerojatno napoznatijem psihologu koji u jednom trenutku "pukao" i postao borac protiv nihilizma i moralnog relativizma, ali istovremeno i svih ekstremnih načina razmišljanja i ideologija. Njegova predavanja na YouTubeu, s fakulteta gdje je stalni profesor, s gostovanja, razgovori sa istomišljenicima i neistomišljenicima su fantastično posjećani, s obzirom da su bogata sadržajem i "teška", zahtjevaju razmišljanje i promišljanje o kompliciranim životnim pitanjima. Izuzetno je elekoventan govornik i aktivan sugovornik. S druge strane je Nassim Taleb, bivši broker, analitičar rizika, matematičar, koji se okrenuo razmišljanjima kako postupati i živjeti u kompleksnom svijetu s obzirom na vidljive i nevidljive rizike koji su prisutni. Dok se Peterson oduvijek bavio ljudskom prirodom i došao do svoje filozofije kroz kulturu, književnost, povijest i kliničku praksu s pacijentima, Taleb je do svoje filozofije došao putem primjene strogog matematičkog razmišljanja i hladnokrvnog donošenja odluka u trgovanju vrijednosnim papirima kojeg je generalizirao i pokušao predstaviti što široj publici. Nije ni približno tako dobar govornik (neki stereotipi o matematičarima su istiniti), i u javnoj komunikaciji nije ni približno hladnokrvan kao Peterson, pa ipak njegova knjiga Black Swan se stavlja među najznačajnije i najtujecajnije u zadnjih 50 godina. Njih dvojicu pak smatraju najznačajnijim misliocima današnjice. Unatoč različitim pozadinama, obojica izuzetno naglašavaju realno iskustvo i praktičan način razmišljanja i ponašanja nasuprot umjetnom, akademskom, i propagiraju pozitivan životni stav da život treba živjeti osobno, a ne preko televizije (ili Facebooka).

Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.

Nassim Taleb: Skin in the Game

Ponekad se pitam koliko prava imam pričati o knjigama koje nisam pročitao. Nassim Taleb je naučio čitati Babilonsko pismo samo zato da bi mogao s autoritetom pričati o Hamurabijevom zakoniku, a ja još nisam našao vremena pročitati nijednu njegovu knjigu, nego pišem o sažetku knjige kojeg je napravio netko drugi. S jedne strane bilo bi bolje da sam temeljit i konačno pročitam par Talebovih knjiga, no s druge strane, pročitao sam dovoljno komentara i blogova o tim knjigama da mi se čini premalo marginalno korisno da pročitam još i same knjige. Život je kratak.

Nassim Taleb{width="80%"}

Možda najvažniji Talebov lajtmotiv koji se provlači kroz njegova djela je da je svijet daleko daleko "slučajniji" nego što pretpostavljamo, da je vjerojatnost događanja nepredviđenih okolnosti zapravo iznimno velika, da nikad ne znamo baš sve činjenice o bilo čemu, i da je jedini koncept "sigurnosti" kojeg vrijedi razmatrati onaj kojim se osiguravamo od nepredviđenih događanja. "Sigurnost" nije imati posao iz razloga što ako nemamo posao ćemo imati financijskih problema: to je apsolutno predvidljivo i definitivno će se dogoditi, nego je "sigurnost" imati "plan B" kad se dogodi nešto totalno nepredviđeno, kao u ovom slučaju bolest, prometna nesreća, ekonomska kriza ili rat. A zbog toga što ne može predvidjeti što će taj problem biti, potrebno je osigurati se sistematski i na što više područja, te paziti na sve što se događa u okolini. Taleb je strastveni protivnik danas popularnih ekonomskih teorija protiv kojih iznosi matematičke i filozofske argumente koji su, za sada, neporecivi. U jednom trenutku je zagovarao otkazivanje Nobelove nagrade za ekonomiju jer smatra da su nagrađene teorije izvan doticaja sa stvarnosti, a njihova nekritična primjena potencijalno katastrofalna.

U današnjem linku je sažetak Talebove knjige "Skin in the game". Ne znam da li postoji uopće hrvatski prijevod tog izraza (što je i samo po sebi simptomatično), možda "izložiti šiju" ili tako nešto. Radi se o konceptu da akcije svake vrste treba raditi tako da je njihov uspjeh kritičan za uspjeh ili čak preživljavanje onih koji ih izvode. Da su loše napravljeni projekti oni čiji uspjeh ili neuspjeh neće ništa značiti njihovim sudionicima. Da uopće ne treba ići raditi stvari "samo zato jer se mogu napraviti" (pogotovo raditi promjene samo radi promjena). Ključan razlog iza toga je što ljudi koji rade stvari bez osobne izloženosti riziku ako se dogodi neuspjeh su skloni te stvari napraviti ofrlje, i što bi rekli, "preko kurca". Primjeri koji mi padaju napamet za ilustraciju su:

  • Pokretanje ili financiranje projekta bez sredstava da postignu svoj cilj, jer bi davanje više od "kikiriki novca" projektu značilo preveliku izloženost riziku.
  • Pokretanje ili financiranje projekta bez uopće jasnih ciljeva i vlastitih odgovornosti sudionika.
  • Ulaženje u organizacije, firme, udruge, društva samo zato jer je prikladno, bez vezivanja za ishode i ljude, mlako.
  • Ulaženje u veze i međuljudske odnose "mlako" i usputno.
  • "Uhljebarsko" razmišljanje tipa "ne mogu oni mene tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi".

Bio sam kriv u nekom kontekstu i trenutku, s barem jedne strane, za svaku od ovih točaka.

Rekli bi, nije uvijek crno-bijelo, pogotovo nije moguće prepoznati koja akcija ili smjer djelovanja će u budućnosti donijeti bolji rezultat, no ono što i Taleb i Peterson govore je da, iako je izuzetno važno raditi nove stvari i isprobavati nove načine življenja i imati raznovrsna iskustva, život postane besmislen (ili čak katastrofalno loš) ako se stvari koje su po nekom kriteriju bitne rade plitko, površno, bez dobrovoljne, svjesne izloženosti riziku. Naglašavaju da su intenzitet i fokus ono što životu daje smisao, da ono što smo odlučili da nam je bitno razvijemo do punog potencijala svojom snagom uvjerenja i da za svoje postupke i odluke svjesno odgovaramo vlastitom kožom.

Na ovom linku je popis 100 misli ili zaključaka iz Talebove knjige, a ovdje ću prevesti 10-tak njih koje mi se čine najvažnijim:

  • Savjeti su u principu beskorisna sranja, osim ako osoba koja daje savjete živi prema njima i sama je direktno izložena riziku ako su oni pogrešni.
  • Nema evolucije bez izloženosti rizicima. Profesori i drugi akademski građani mogu dugo vremena provesti u zabludi, ali tvrtke na realnom tržištu ne mogu.
  • Razmišljajte o dinamičnim, ne statičnim komponentama sustava, o promjenjivim dijelovima a ne stabilnim, o interakcijama a ne samo akcijama.
  • Postoji puno više načina na koje nešto može poći loše nego onih na koje nešto može poći dobro. Pri ophođenju s drugima, bitnije je tijekom vremena ne naštetiti im nego napraviti nekoliko dobrih stvari.
  • Ljudi čija šija je izložena ako nešto ne uspije teže maksimalno pojednostavniti procese. Nemaju motivacije pretvarati se sofisticiranima.
  • Područja gdje su prisutni sistematski rizici su najprikladnija za regulativu.
  • Zakoni se mijenjaju, etično ponašanje ostaje.
  • Ožiljci su dokaz da se netko izložio riziku.
  • Lindy efekt: što je dulje (kroz povijest) nešto aktualno, to je veća vjerojatnost da će nastaviti biti aktualno. Biblija postoji već 2000 godina, vjerojatnije je da će biti prisutna za 200 godina nego Harry Potter. Također, zubari, doktori i pekari.
  • Previše energije se troši na pretvaranje da ti nije dosadno.
  • Vrline su ono što radimo kad nitko ne gleda. Hrabrost je jedina vrlina koja se ne može lažirati. Hrabrost je i žrtvovati vlastitu dobrobit za dobrobit viših ili širih dijelova sustava.

(Hvala Keko, za prijedlog domaće poslovice koja sažima ideju "skin in the game": "Lako je tuđim kurcem gloginje mlatiti.")

Zašto mi se sviđa: Talebova životna filozofija je "stroga ali pravedna" i usmjerava k intenzivnom i ispunjenom životu.

Što sam naučio: Moguće je uživati u riziku a istovremeno izjegavati katastrofalne ishode.

Link na How to be authentic: Have skin in the game.

Jordan Peterson: 2017 Personality and its Transformations 12: Heidegger, Binswanger, Boss

Za razliku od Talebovog relativno proračunatog i direktnog pristupa životnoj filozofiji, Peterson, iako često priča o vrlo sličnim stvarima, ima "organski" pristup, kroz metafore, razvoj ideja tijekom vremena, pronalazeći primjere u životima i filozofijama velikog broja ljudi kroz povijest. Ovo predavanje, jedno od njegovih "službenih" koje drži na svom matičnom fakultetu, se pak bavi izrazito škakljivom subjektivnom temom: što je objektivnost?

Počevši od qualia, što je ljepota, što je ljubav, što je bol, do toga da, unatoč tome što znanost kao discplina ili kao kategorija teži potpunoj objektivnosti, a to znači da namjerno izbacuje ili preskače svaku interpretaciju smisla, "zašto" je nešto takvo kakvo je, na kraju krajeva ovisi o interakcijama između promatrača i promatranog, a promatrači smo mi, subjektivni.

Psihoterapija pogotovo nije znanstvena disciplina u tom smislu jer ne postoji atom traume, molekula nepravde, plin sjećanja, nego se radi sa potpuno subjektivnim temama, koje su, štoviše, različite za svaku osobu. Naša percepcija svijeta, pa tako i naš svijet, postoji na više razina, i u sasvim specifičnom smislu reagiramo na značenje nečega prije nego što smo tog značenja svjesni. Refleksi nas štite od opasnosti na način puno brži nego što bi bilo svjesno razmišljanje o njima. Također naša percepcija drugih ljudi unutar nekoliko sekundi pri upoznavanju. Rub krova nije omeđena površina s dimenzijama nego opasno mjesto za stajati. Tek nakon što upletemo svjesno razmišljanje, stvari postanu komplicirane.

Jordan Peterson{width="80%"}

Da li je bitnije objektivno postojanje nečega ili naš odnos prema tom nečemu? Ovisno s kojeg stajališta, subjektivno, gledamo, odnosno kako definiramo "bitnije". Čaša s vodom ima važnost utoliko što ju možemo uzeti i popiti. Izvan toga, svemiru je posve svejedno da li ta voda i ta nakupina silicija postoje ili ne postoje u takvom obliku. Da se ne bi utopili u nalaženju smisla svuda, naša percepcija je iznimno ograničena, na stvari koje su bitne za nas, osobno. Pitanje je onda, pošto svi imamo percepciju koliko su stvari oko nas važne (i za što!), odakle nam ta percepcija.

Pročitao sam jutros razvoj riječi "da" u romanskim jezicima (to su oni koji su nastali pod jakim utjecajem latinskog), gdje značenje riječi "da" (u smislu potvrđivanje nečega) uvijek, bilo da se zadržali na latinskom ili išli do indo-europskog, polazi od značenja za "stvar", "stvarno". Kod nas umjesto "da" možemo reći "tako je", ili "to je tako", gdje imamo "to" i "tako" kao nešto što evocira da nešto jeste, ili postaje, stvarno, opipljivo. Riječ postaje djelo, u smislu riječi djela kao sinonima za "stvar".

Upravo ovom temom se bavi Petersonovo predavanje o fenomenološkim filozofima i psiholozima.

Zašto mi se sviđa: The representation is not the thing. The perception is not the thing.

Što sam naučio: Kreativnost, mašta, snovi, postoje prije nego što smo ih svjesni. Percipiramo značenje i potencijal nečega, relaciju nas prema nečemu, najčešće prije nego što postanemo svjesni toga. Art is beyond that what is articulable, otherwise it's not art, it's just propaganda.

Link na Jordan Peterson: 2017 Personality 12: Heidegger, Binswanger, Boss

Što dalje?

Vrlo jednostavno - ajmo pričati o onom što smo čuli. Može na Internetu, ovdje dolje, a još bolje na pivu! Znate li za slične long-form podcaste ili blogove koji bi mi mogli biti zanimljivi? Pošaljite mi ih!

P.S. Ako niste dovoljno domaći s engleskim jezikom, ostavite komentar pa ću detaljnije prepričati dijelove podcasta!

Previous Post Next Post