Ne percipiramo očima, percipiramo mozgom. Ili detaljnije rečeno, očima vidimo ali mozgom percipiramo. I kad kažemo da nas osjetila varaju onda najčešće ne mislimo na konkretne greške u samim senzorima kao što su oni za svjetlo, zvuk, miris i okus, nego ponajviše u interpretaciji kojoj pridonose različiti dijelovi živčanog sustava (ipak nije baš sve locirano u samoj glavi).

Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.

Reality is not what it seems: the science behind why optical illusions mess with our minds

Tema optičkih iluzija je jedinstveno prikladna za web jer se radi o slikama, dok bi u ovom blogu bilo puno teže predstaviti na primjer gustativnu iluziju. Ne znam kako se zovu znanstvenici koji stvaraju i izučavaju vizualne iluzije, jer naziv "iluzionisti" je već zauzet, ali znam da je jedan od najpoznatijih ovih, možda "percepcionista" određeni Akiyoshi KITAOKA koji se proslavio svojim iluzijama koje se često šeraju po Internetu. Na primjer, većina vas je vjerojatno vidjela ovu:

Iluzija "rotating snakes"{width="80%"}

Nekoliko je glavnih razloga (koji često djeluju zajedno) zbog kojih naša percepcija ne odgovara stvarnosti, a uglavnom se svode na efikasnost, jer razmišljanje je teško, košta energije i dugo traje. Da bi stoga donosili odluke koje su u nekim slučajevima pitanje života i smrti, razni dijelovi živčanog sustava filtriraju (tj. brišu) i istovremeno nadopunjuju informacije koje skupimo direktno osjetilima. Na primjeru ove gore iluzije, koju je A. Kitaoaka nazvao "rotating snakes", za preživljavanje tijekom milijuna godina je učinkovitije bilo pogrešno interpretirati šare koje nastanku kada se zmija zavije u manje-više spiralu kao nešto pokretno ili živo, nego razviti imunost na zmijski otrov. Pa stoga percipiramo gornje šare kao pokretne, a onda se drugi dijelovi živčanog sustava iznenadno interesiraju za sve što je pokretno i ima šare da bi donijeli odluku je li to nešto opasno.

U ovom linku se nalaze primjeri nekih optičkih iluzija i dodatna objašnjenja teorija kako ona nastaju, te opisi eksperimenata kojima su proširene mogućnosti percepcije izvan onih koje tradicionalno imamo.

Važna pouka za izvući iz ovakvih primjera je da "mapa nije teritorij", da ono što misllimo da percipiramo ne mora u značajnom dijelu odgovarati onom što smo nazvali "stvarnost."

Zašto mi se sviđa: Zanimljiv pregled nekh optičkih iluzija i razloga za njih.

Što sam naučio: ""Your brain is big enough that you can learn anything. The only limitation is the time to train the senses."

Link na Reality is not what it seems: the science behind why optical illusions mess with our minds.

The Bad Hair, Incorrect Feathering, and Missing Skin Flaps of Dinosaur Art

Zbog toga što su dinosauri postojali nekih 180 milijuna godina, zapravo smo našli jako malo njihovih ostataka. Odnosno preciznije, razlog zašto smo uopće našli ikakvih ostataka dinosaura je taj što su (u raznim oblicima) postojali tijekom 180 milijuna godina - i u tom ogromnom vremenskom razdoblju (mi kao ljudi postojimo zadnjih cca 50 tisuća godina, što je neuspopredivo kratko), čistom srećom, neki od dinosaura su uginuli na mjestima gdje nisu sasvim strunuli i nestali nego je nešto ostalo od njih - najčešće kosti.

Kad sam bio mali zanimalo me kako to da, s obzirom da smo našli samo kosti dinosaura, imamo sve one crteže, slike i filmove u kojima dinosauri imaju i ostale dijelove tijela - mišiće, oči, kožu, tj. kako je netko samo na temelju kostiju zaključio da dinosauri izgledaju otprilike ovako:

Tipični dinosaur{width="80%"}

Odgovor je: uglavnom pogađanjem. S obzirom na izgled kostiju su pametni ljudi zaključili da bi dinosauri mogli izgledati kao današnji krokodili i prema toj pretpostavci izgradili sve ostalo: izgled kože, mišića, ustiju, oči, načina kretanja i načina života. I ta pretpostavka, stara više stotina godina, u zadnje vrijeme ispada da možda nije točna. Konkretno:

  • Većina dinosaura je vjerojatno imala perje -dugo se pretpostavljalo da su najbliži (izgledom barem) potomci dinosaura kokoši, purice, emu-i i slične zrakoplovno neprilagođene ptice, a izgleda da je lako moguće da je ova pretpostavka točnija nego da su dinosaurili izgledali skroz kao krokodili. Vrlo vjerojatno, tipičan dinosaur (iako u 180 milijuna godina ih je bilo toliko da nema "tipičnog"), je izgledao kao ogromna purica sa ustima krokodila.
  • Dinosauri vjerojatno nisu bili hladnokrvni - nisu bili ni toplokrvni kao sisavci, ali po svemu sudeći barem neki od njh su imali dovoljno razvijen krvotok i distribuciju hrane po organizmu da ne spadaju pod hladnokrvne. Za razliku od krokodila koji su sposobni za nagle i brze pokrete u iznimno kratkom vremenu, nekoliko sekundi dok ne potroše hranu koja je nataložena u njihovim mišićima, već sama činjenica da su neki dinosauri trčali govori o tome da su morali imati jako dobar krvotok, što znači da su ako ne topli, bili barem mlaki.

Kako je još uvijek daleko scenarij Jurskog Parka gdje oživimo dinosaure, još uvijek ne znamo dovoljno da bi o tome kako su živjeli dinosauri rekli puno konkretnih stvari, no vjerojatno nisu bili ogromni suhonjavi krokodili.

Ovaj link se bavi pretpostavkama o izgledu dinosaura koje su vjerojatno krive i donosi zanimljive primjere kako bi danas postoje životinje posve pogrešno nacrtali da gledamo samo njihove kosti.

Zašto mi se sviđa: Ilustracije o tome kako bi posve pogrešno nacrtali majmuna da ne znamo kako majmun izgleda su odlične.

Što sam naučio: "As he points out, most animals have lips and gums and lumps of facial fat that change the profile of the head, and cover the teeth. But in many predatory dinosaur illustrations, these are usually missing, making them look fierce, if improbable."

Link na The Bad Hair, Incorrect Feathering, and Missing Skin Flaps of Dinosaur Art

Što dalje?

Vrlo jednostavno - ajmo pričati o onom što smo čuli. Može na Internetu, ovdje dolje, a još bolje na pivu! Znate li za slične long-form podcaste ili blogove koji bi mi mogli biti zanimljivi? Pošaljite mi ih!

P.S. Ako niste dovoljno domaći s engleskim jezikom, ostavite komentar pa ću detaljnije prepričati dijelove podcasta!

Previous Post Next Post