Hi, ja sam Ivan i ja sam ovisnik o Facebooku. Kad razmišljam zašto i što zapravo dobijam od Facebooka, čini mi se da nalazim vrlo uobičajene, stereotipne stvari: omogućava mi održavanje kontakta s prijateljima i poznanicima, omogućava mi da pametujem relativno širokoj populaciji kad šeram sadržaj kao što je ovaj, i omogućava mi da doznajem informacije o temama koje su mi zanimljive. Ili, rečeno drugim riječima, da pričam s ljudima kad sam usamljen bez da dignem debelo dupe s kauča, da si podižem ego ispraznim lajkovima kad šeram svoje i tuđe sumnjivo originalne kreacije, i da puštam da mi se mozak ispire glupostima koje su pažljivo ciljane baš za mene. Sve ovisi o interpretaciji.
Znamo mehanizme kojima se tako nešto događa, jer znanost je dovoljno napredovala da možemo pokazati na kemikaliju koja se zove dopamin praktički svaki put kad se radi o ovisnostima o nečem što je ugodno i repetitivno, ali društvo i filozofija još traže "zašto."
Je li vam već dosta meme-ova, Twitter postova, Facebook sličica i drugih instant-kratnih sadržaja o kojima ne morate razmišljati? I meni, zato sam odlučio vikendom postati linkove na dva "long-form" sadržaja koje sam našao prošli tjedan, za koje treba sjesti (ili leći), opustiti se i razmišljati o ne-trivijalnim stvarima. Ovaj blog post je jedan iz te serije.
Sean Parker unloads on Facebook "exploiting" human psychology
Članak donosi izabrane komentare jednog od suvlasnika Facebooka o tome Facebook iskorištava psihološke osobine svojih korisnika da se širi i okupira sve veći dio njihovih / naših života. Čovjek je sada zbog toga milijarder, i iako je svjestan da proizvodi i potezi koje su on i njemu slični ljudi radili nisu možda najbolji, nema naročit odgovor što bi se moglo napraviti drugačije.
{width="80%"}
Autori Fabooka i svih drugih sličnih sustava su brzo razumjeli da iskorištavaju psihološku osobinu da dobijamo mali osjećaj zadovoljstva kojeg ćemo ponovno tražiti čak i ako je način na koji to dobijamo potpuno virtualni: lajk na društvenoj mreži, komentar osoba koje ne poznajemo, nekakav oblik validacije. Kao vrsta se možemo navući na sve što ima sličan obrazac: kockanje, video igre, trgovanje dionicama (i kriptovalutama), nije bitno što, samo da dobijemo taj mali "hit" koji nas gura da tražimo sljedeći.
Zašto mi se sviđa: Sean Parker je relativno iskren kad kaže da se obogatio na nečemu što dugoročno može imati loše posljedice po društvo.
Što sam naučio: "Because I'm a billionaire, I'm going to have access to better health care so ... I'm going to be like 160 and I'm going to be part of this, like, class of immortal overlords. [Laughter] Because, you know the [Warren Buffett] expression about compound interest. ... [G]ive us billionaires an extra hundred years and you'll know what ... wealth disparity looks like."
Link na Sean Parker unloads on Facebook "exploiting" human psychology.
Bill Gates and Steve Jobs raised their kids tech-free — and it should've been a red flag
Ovo je obrazac koji se ponavlja, kojeg sam pročitao od više izvora i odnosi se na različite aspekte života: ljudima biološki trebaju "prepreke" i "problemi" da bi bili sretni. Jedino što možemo donekle birati je kakvi točno.
Warren Buffet, najbogatiji čovjek Wall Streeta, je odlučio dati gotovo cijeli svoj novac u dobrotvorne svrhe prije nego umre, da ne pokvari djecu bogatstvom, a nije jedini. Knjiga Millionaire Next Door, istraživanje kako žive i kako su postali milioneri u Americi, govori o statistici da ogromna većina djece koja su rođena kod roditelja milijunaša spiska to bogatstvo za svog života, odn. ne prenesu ga na treću generaciju. Upoznao sam ljude (takvu djecu) koja se posve uklapaju u takvu statistiku.
I to je razlog zašto sam prestao vjerovati u UBI: kada si ljudi koji nemaju stvarnih problema biraju izazove, izabrati će one "lagane", po mogućnosti virtualne. Za mene, UBI je dva sredovječna nezaposlena muškarca na socijalnoj pomoći koja igraju igrice iz svoje mladosti na YouTubeu.
Ovaj članak opisuje kako su Bill Gates i Steve Jobs zabranili korištenje mobitela i tableta svojoj djeci. Dva su glavna razloga zašto napraviti tako nešto, i čini mi se da je ovaj drugi važniji:
- Jer je preko društvenih mreža puno lakše biti izložen negativnim aspektima društva: od uspoređivanja svog života sa životima drugih, do širenja beskorisnih trendova ili čak posve štetnih informacija.
- Iako je korištenjem takvih uređaja moguće vježbati i kognitivne sposobnosti i finu motoriku ruku, njihova adiktivnost nosi veliki rizik da djeca koja su pretjerano izložena takvim "virtualnim" zadacima i vještinama budu posve neprilagođena stvarnima.
Pri svemu treba imati na umu da ćemo kao biološka bića uvijek tražiti načine življenja koja zahtjevaju minimalni napor, a virtualne igre i virtualni problemi su valjda najminimalniji. Dijete koje zna napamet prijeći 70 razina video igre je odlično razvilo svoje pamćenje i snalaženje u prostoru koji je definiran zaslonom, tipkovnicom i mišem, a ne mora značiti da će znati put do trgovine. Potreban je balans i doticaj sa stvarnim svijetom.
Zašto mi se sviđa: Psychologists are quickly learning how dangerous smartphones can be for teenage brains.
Što sam naučio: Gates i Jobs su ograničavali svojoj djeci pristup tehnologijama koje su proizvodili, da se prirodnije razvijaju.
Link na Bill Gates and Steve Jobs raised their kids tech-free — and it should've been a red flag.
Što dalje?
Vrlo jednostavno - ajmo pričati o onom što smo čuli. Može na Internetu, ovdje dolje, a još bolje na pivu! Znate li za slične long-form podcaste ili blogove koji bi mi mogli biti zanimljivi? Pošaljite mi ih!
P.S. Ako niste dovoljno domaći s engleskim jezikom, ostavite komentar pa ću detaljnije prepričati dijelove podcasta!